Koliko god pokušavali, odrasli se ne mogu sjetiti događaja iz svojih najranijih mjeseci ili godina. Je li to zato što bebin hipokampus, ključno područje mozga u pohranjivanju takvih sjećanja, nije dovoljno razvijen ili zato što se odrasli ne mogu prisjetiti tih sjećanja dugo je bilo otvoreno pitanje.

Kako bi rasvijetlili problem, neuroznanstvenici sa Sveučilišta Columbia u New Yorku, upotrijebili su funkcionalnu magnetsku rezonanciju (MRI) za skeniranje mozgova 26 male djece, u dobi od 4 mjeseca do 2 godine, koja su obavljala zadatak koji uključuje pamćenje.

Tim je mjerio aktivnost hipokampusa dok su djeca gledala sliku novog lica, predmeta ili prizora 2 sekunde, a kad im je ponovno prikazana ista slika otprilike minutu kasnije.

Otkrili su da što je veća aktivnost hipokampusa kada je beba gledala u novu sliku, to je dulje gledala tu sliku kad joj se ponovno pokaže. Budući da bebe obično provode više vremena gledajući poznate stvari, ovaj rezultat sugerira da su se sjećale onoga što su vidjele.

Istraživači su vidjeli najjaču aktivnost kodiranja u stražnjem dijelu hipokampusa - području koje je najviše povezano s prisjećanjem u odraslih. Ono što ova studija pokazuje je dokaz koncepta da mogućnost kodiranja postoji.

“Iako smo to vidjeli kod sve dojenčadi u našoj studiji, signal je bio jači kod djece starije od 12 mjeseci, što ukazuje na neku vrstu razvojne putanje za sposobnost hipokampusa da kodira pojedinačna sjećanja”, kažu autori.

Čini se da je nemogućnost odraslih da se prisjete svojih najranijih godina stoga problem prisjećanja, koji bi mogao biti uzrokovan neusklađenošću između načina na koji je sjećanje prvobitno pohranjeno i znakova za vraćanje ili pojmova pretraživanja koje mozak koristi da se pokuša vratiti u sjećanje.

To bi moglo biti zbog činjenice da su iskustva beba toliko različita od onih u kasnijim godinama, kada mozak ono što vidimo i čujemo može staviti u kontekst i kategorizirati to u skladu s tim.