Kako bi pronašli uzrok ove žudnje istraživači su proučavali reakciju miševa na šećer i otkrili da miševi koji su bili u potpuno siti, ipak konzumiraju namirnice bogate šećerima nakon obroka. Istraživanja mozga pokazala su da je za to odgovorna grupa stanica živčanog sustava, poznata kao POMC (engl. proopiomelanocortin) neuroni. Ove stanice postaju aktivne čim je miševima omogućen pristup šećeru, što je potaknulo njihov apetit.

Kada su miševi siti i konzumiraju šećer, ove stanice živčanog sustava ne samo da otpuštaju signalne molekule koje potiču sitost, već i hormon ß-endorfin poznatiji i kao hormon sreće.

Ovaj hormon djeluje na druge stanice živčanog sustava sa sličnim receptorima i izaziva osjećaj nagrade i zadovoljstva, zbog čega miševi jedu šećer čak i nakon što su siti. Ovakav signalni put u mozgu bio je posebno aktiviran kada su miševi jeli hranu bogatu dodanim šećerom, ali ne i kada su konzumirali hranu s ujednačenim udjelom makronutrijenata ili hranu koja sadrži više masti.

Kada su istraživači blokirali ovaj put, miševi su prestali jesti namirnice bogate šećerom. Ovaj učinak bio je primijećen samo kod sitih životinja. Kod gladnih miševa, inhibicija otpuštanja ß-endorfina nije imala nikakvog učinka. Zanimljivo je da je ovaj mehanizam bio aktiviran već kada su miševi osjetili šećer prije nego su ga pojeli. Osim toga, ß-endorfin je bio otpušten u mozgove miševa koji nikada prije nisu jeli šećer.

Znanstvenici su također napravili snimke mozga volontera ljudi koji su putem cjevčice dobili otopinu šećera. Otkrili su da je ista regija mozga reagirala na šećer i kod ljudi. U toj regiji, kao i kod miševa, nalazi se mnogo  receptora u blizini neurona koji kontroliraju sitost.

Nalazi istraživačkog tima mogli bi biti važni i za liječenje pretilosti te predstavljaju temelj za buduća istraživanja.