Studija, objavljena u časopisu Seminars in Arthritis and Rheumatism i predstavljen kao poster na godišnjem sastanku Američkog reumatološkog koledža (ACR) 2024,  je imala za cilj utvrditi mogu li polimorfizmi gena TNFR2 poslužiti kao biomarkeri za odgovor na liječenje TNF inhibitorima.

Uključeno je 52 odrasla bolesnika s RA (prosječna dob 57,4 godine; srednji indeks tjelesne mase 31,4; 65% žene; 80% bijele rase) koji su imali prosječno trajanje bolesti 8,9 godina i započeli liječenje jednim TNF inhibitorom (infliksimab, adalimumab, etanercept, golimumab ili certolizumab pegol).

Polimorfizmi gena TNFR2-M (metionin) i TNFR2-R (arginin) identificirani su korištenjem genomske DNA izolirane iz uzoraka krvi pacijenata kako bi se odredili genotipovi M/M, M/R ili R/R.

Primarni ishod bio je izostanak odgovora na TNF inhibitore, definiran kao prekid uzimanja lijeka za < 3 mjeseca. Odnos između reakcije na TNF inhibitore i polimorfizama TNFR2 gena analiziran je pomoću univarijabilne logističke regresije.

Analiza genomske DNA otkrila je da je 28 pacijenata homozigotno za metionin, 22 heterozigotno, a dvoje homozigotno za arginin. Od toga, 96,4% bolesnika s genotipom M/M imalo je odgovor na TNF inhibitore, dok je 75% onih s genotipom M/R i 50% s genotipom R/R bilo odgovor na terapiju. Bolesnici s genotipom M/M imali su približno 10 puta veće izglede za odgovor na TNF inhibitore nego oni s genotipovima M/R i R/R.

"Identificiranje prediktora za nereagiranje na antagoniste TNF-a na temelju polimorfizama gena TNFR2 može postati vrijedan alat za personaliziranu medicinu, omogućujući specifičniju TNFi terapiju kod bolesnika s RA", napisali su autori. "S obzirom na to da se TNFi terapija koristi za mnoga autoimuna stanja izvan RA, ova bi genotipizacija potencijalno mogla poslužiti kao koristan okvir za personalizirane strategije liječenja u drugim autoimunim bolestima kako bi se odgodilo ili smanjilo ukupno napredovanje bolesti."