Odlučivanje o liječenju raka prostate tradicionalno se temelji na kliničkim, histološkim i radiološkim podacima koji ne uzimaju u obzir promjenjivu i raznoliku biologiju raka prostate. Poznata je činjenica da stratifikacijski modeli koje svakodnevno koristimo u kliničkoj praksi ne mogu predvidjeti raznolike kliničke ishode bolesti koje redovito opažamo.

Rak prostate karakterizira značajna heterogenost, što čini ovu bolest jedinstvenom i vrlo varijabilnom. Dolazak cjenovno pristupačnih novih tehnika sekvencioniranja genoma donosi veliki potencijal za istraživanje i kliničku primjenu u budućnosti.
Optimalni cilj liječenja raka prostate je personalizirati liječenje na osnovi bolesnikovih kliničko-genomskih osobina. Ako to ostvarimo, u teoriji možemo izbjeći nepotrebno liječenje u bolesnika koji imaju indolentniju bolest i nedovoljno liječenje u onih bolesnika koji imaju agresivniju bolest. Trenutno takve mogućnosti nam ne pružaju klinički alati koje koristimo svaki dan, kao npr. NCCN, CAPRA ili D’Amico klasifikacija. Vrlo vjerojatno genomika drži ključ odgovora na liječenje raka prostate poznatim modalitetima kao što je androgena deprivacijska terapija, radioterapija ili terapija novom generacijom inhibitora androgene osovine. Trenutno postoje brojne nedoumice kako optimalno koristiti ove opcije liječenja u pojedinog bolesnika.

U ovom preglednom članku napravili smo pregled literature i trenutne kliničke prakse u području biomarkera u raku prostate, fokusirajući se naročito na genomske testove koji su razvijeni primarno prema bolesnicima koji se liječe radioterapijom, sa ili bez dodatne hormonske terapije.

Antonela Njavro, Jure Murgić, Blanka Jakšić, Marin Prpić, Angela Prgomet Sečan, Dora Franceschi, Marija Miletić, Slaven Ovčariček, Adelina Hrkač, Ivan Šamija, Monika Ulamec, Marijana Jazvić, Pero Bokarica, Igor Tomašković, Ana Fröbe