Maija Sohlman sa Sveučilišta Istočne Finske u Kuopiju i suradnici ispitivali su biomarkere i faktore rizika za nastanak aortalne stenoze. Radi se o prospektivnoj populacijskoj studiji koja je uključila 10.144 muškaraca u Finskoj koji na početku istraživanja nisu imali aortalnu stenozu. Varijable koje bi mogle predvidjeti razvoj aortalne stenoze identificirane su tijekom razdoblja praćenja od 10,8 godina. Analiza glavne komponente primijenjena je na biomarkere koji su predvidjeli AS; dobivene glavne komponente ispitane su kao prediktori AS-a pomoću Coxove regresijske analize.

Istraživači su otkrili da je AS dijagnosticiran u 1,1 % muškaraca (srednja dob 62 godine). U Coxovim regresijskim analizama uočena je povezanost s incidentnim AS-om za inzulin i proinzulin u plazmi natašte, 30 minuta i 120 minuta (omjeri rizika u rasponu od 1,38 do 1,44), Matsuda indeks (omjer rizika 0,68) i serumski C- peptid (omjer rizika, 1,47) uz dob, sistolički krvni tlak, indeks tjelesne mase, opseg struka, omjer struka/bokova, visinu, masu tjelesne masti, masu bez masti i C-reaktivni protein visoke osjetljivosti. Nakon prilagodbi ili isključivanja pojedinaca sa šećernom bolesti, te su povezanosti ostale značajne.

Značajne povezanosti s AS-om uočene su za glavne komponente broj 1 koje su uključivale: inzulin u plazmi natašte, C-peptid, Matsuda indeks, omjer struk/bokovi i izlučivanje albumina u urinu, te glavne komponente broj 2 koje su se sastojale od: dobi, mase tjelesne masti i sistoličkog krvnog tlaka (omjeri rizika, 1,37 odnosno 1,77).

Čini se da su inzulinska rezistencija i hiperinzulinemija važni čimbenici rizika za razvoj aortalne stenoze tako da bi mjere koje poboljšavaju osjetljivost na inzulin, poput kontrole tjelesne težine i tjelovježbe mogle biti učinkovite u prevenciji te bolesti.