Objasnila je da policistični ovarijski sindrom (PCOS) prate promjene hormonalnog statusa jajnika te čitav niz ostalih metaboličkih neregularnosti. To je najčešće zastupljena endokrinopatija u suvremenom svijetu koji obuhvaća kaskadni niz metaboličkih promjena unutar tijela, kao rezultat dijelom stila i načina života, niza interakcija i posljedičnih epigenetskih promjena uslijed djelovanja okolišnih čimbenika, a dijelom genske nasljedne komponente. Pretpostavlja se da su genski čimbenici i epigenetsko djelovanje potaknuto čimbenicima okoliša, tijekom života, ali i tijekom trudnoće uključeni u vrlo kompleksan patogenetski mehanizam toga sindroma. U fokusu je prvi okolišni utjecaj odnosno trudnoća. Brojni su pokazatelji povezanosti PCOS-a s naslijeđem: većina adolescentica s potvrđenim PCOS-om ima ili majku s policističnim jajnicima, koja najčešće nema izraženu kliničku sliku ili oca s metaboličkim sindromom. Zatim, gotovo 30 posto sestara žena koje imaju PCOS, također ima policistične jajnike. Ipak, etiologija ovog sindroma i dalje ima otvorenih pitanja.

Naglasila je da je ovaj sindrom uzrok neplodnosti u pet do šest posto populacije žena koje ne uspijevaju ostvariti trudnoću, te se osvrnula i na prve spoznaje o ovom sindromu:

• prve spoznaje o PCOS-u temelje se iz 1844., kada je svoje spoznaje o sedefastim jajnicima iznio dr. Achille Chereaou, dok osnovne kliničke spoznaje i opis sindroma potječu iz 1935., kada su Stein i Leventhal predočili svoja opažanja na temelju opisa klasičnog trijasa: oligomenoreja/amenoreja (izostanak menstrualnog krvarenja u vremenu duljem od 38 dana), hirzutizam sa ili bez pretilosti. U fokus medicinske znanosti PCOS je ušao kada je utvrđeno da žene s ovim poremećajem imaju veći rizik za nastanak debljine, inzulinske rezistencije, intolerancije glukoze, dijabetesa tipa dva, dislipidemije, hipertenzije, ukratko, metaboličkog sindroma.

Nadalje, prim. Marton je navela rizične čimbenike koji doprinose nastanku sindroma – izloženost stresu, pretilost (dječja, a posebno adolescentna debljina nose visok rizik za PCOS i pogoršanje toga poremećaja), poremećaj u sintezi kateholamina i nasljeđe doprinose nastajanju PCOS-a, te kriterije u postavljanju dijagnoze PCOS u svakodnevnoj praksi – sindrom se definira prisutnošću dvaju od tri navedena parametra, prema Rotterdamskom konsezusu iz 2003. godine:

• poremećaj nastajanje ovulacije – oligoanovulacija– i/ili anovulacija s posljedičnom oligoamenorejom ili amenorejom – što za posljedicu može imati nemogućnost ostvarivanja trudnoće odnosno neplodnost
• pojačano stvaranje androgena – klinički i/ili biokemijski znakovi hiperandrogenizma i/ili hiperandrogenemijom;
• ultrazvučni nalaz policističnih jajnika, a nakon isključenja bolesti koje se slično očituju.

Također, napomenula je da postoji velika fenotipska raznolikost vjerojatno kao posljedica međusobnog upliva niza okolišnih čimbenika (poglavito nutritivnih) i manjeg broja ključnih gena, posebice onih koji su uključeni u biosintezu androgena, a u nekih osoba i inzulina i proinflamatornih gena.

Zatim je objasnila zašto je ovaj sindrom složeni medicinski problem i izlazi iz okvira ginekološke struke – ginekološki poremećaj ovulacije i dinamike ciklusa uz kozmetske manifestacije (seboreja, akne, pojačana dlakavost, pretilost andogenog tipa) često su samo vrh ledene sante niza neregularnosti koji obuhvaćaju ponavljajući začarani krug koji obuhvaća neuroendokrinološku i metaboličku neregularnost uz poremećaj funkcije rada jajnika. Uslijed niza navedenih metaboličkih odstupanja dolazi po pojačanog stvaranja inzulina koji djeluje na stanice našeg tijela. Izloženost inzulinu slijedi daljnji kaskadni slijed nepovoljnih zbivanja. Također, nastaje začarani krug, jer debljina u bolesnica s PCOS-om pojačava inzulinsku rezistenciju, hiperandrogenizam i dislipidemiju.

Na kraju predavanj prim. Marton je spomenula mogućnosti liječenja. Temeljem svih spoznaja rješenja ima, no ona se moraju provoditi dugoročno s ciljem prevencije razvoja mogućih rizika u kasnijoj životnoj dobi, uključujući i promjenu stila života. Iznimno je važna priprema za ostvarivanje trudnoće (u slučaju želje za ostvarivanje roditeljstva), ali i za cijeloživotni nadzor s ciljem održavanja cjelovitog zdravlja koje se temelji na cijelom nizu jednostavnih i složenijih aktivnosti. Liječenje uključuje:

1. pravilnu prehranu, redukcijsku dijetu u slučaju debljine, tjelovježbu,
2. gestagensku terapiju (kratkotrajna, dugotrajna, oralna, uvođenje progesteronske spirale)
3. kontracepciju
4. preparate za regulacije glikemije (probiotici, inozitoli, metformin)
5. operativno liječenje (drilling jajnika)

I za sam kraj, dr.Ulla Marton je podsjetila što kod ovog sindroma treba imati na umu – kompleksnost PCOS-a, laboratorijsku i internističku obradu, pitanje neplodnosti, kozmetologije, praćenje tijekom peri i postmenopauze (zbog povećanog rizika za karcinom endometrija, dojke i hipertenziju).