Upalna kronična bol u leđima koju karakterizira postupni početak prije 45. godine života, dugotrajna jutarnja ukočenost, poboljšanje nakon vježbanja i izostanak poboljšanja tijekom odmora najčešći je simptom aksijalnog spondiloartritisa i pogađa više od 80% pacijenata. Bolesnici s aksijalnim spondiloartritisom također mogu imati upalni artritis velikih perifernih zglobova (najčešće koljena) na oligoartikularni, asimetrični način; upala na mjestima umetanja tetiva (entezitis); upalna bolest oka (uveitis); psorijaza; i upalne bolesti crijeva.

Patogeneza aksijalnog spondiloartritisa može uključivati ​​genetsku predispoziciju, mikrobnu disbiozu crijeva i traumu enteze, s infiltracijom imunoloških stanica sakroilijakalnih zglobova i područja insercije enteze u kralježnici. Trenutno ne postoje dijagnostički kriteriji za aksijalni spondiloartritis. Dijagnoza, često odgođena 6 do 8 godina nakon pojave simptoma, temelji se na anamnezi (tj. upalna bol u leđima), laboratorijskim nalazima (humani leukocitni antigen B27– pozitivan i povišena razina C-reaktivnog proteina i slikovni nalazi koji se sastoje od sakroileitisa na običnoj radiografiji ili magnetske rezonancije.

Liječenje prve linije je fizikalna terapija i nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID). Međutim, manje od 25% pacijenata postiže potpunu kontrolu simptoma s nesteroidnim protuupalnim lijekovima. Približno 75% pacijenata treba biološke lijekove (inhibitore faktora nekroze tumora (anti-TNF agensi), inhibitore interleukina 17 (anti-IL-17 agensi]) ili ciljane sintetske antireumatske agense (inhibitori Janus kinaze, JAK) za smanjenje simptoma, spriječiti strukturna oštećenja i poboljšati kvalitetu života.

Klinička ispitivanja su pokazala da su anti-TNF lijekovi značajno poboljšali ASAS20 (mjeru boli, funkcije i upale) kod 58% do 64% pacijenata u usporedbi s 19% do 38% za placebo. Slični rezultati postignuti su s anti-IL-17 agensima (48%-61%, naspram 18%-29% s placebom) i JAK inhibitorima (52%-56%, naspram 26%-29% s placebom). Anti-TNF agensi, anti-IL-17 agensi i JAK inhibitori povezani su sa smanjenom radiografskom progresijom aksijalnog spondiloartritisa.

Zaključno se može reći da aksijalni spondiloartritis pretežno zahvaća sakroilijakalne zglobove i kralježnicu, ali je također povezan s izvanskeletnim manifestacijama kao što su uveitis, psorijaza i upalna bolest crijeva. Fizikalna terapija i nesteroidni antireumatici su prve linije liječenja, ali većina pacijenata zahtijeva terapiju biološkim lijekovima (anti-TNF ili anti-IL-17 lijekovi) ili JAK inhibitorima kako bi se postiglo poboljšanje znakova i simptoma, kontrola upale i smanjeno napredovanje strukturalnog oštećenja.