Znatan broj starijih žena može doživjeti pogoršanje općeg stanja nakon operacije i terapije zračenjem ranog raka dojke. Jedna od pet žena doživjela je klinički značajno pogoršanje općeg stanja nakon liječenja. Žene s najvećim rizikom slabljenja općeg stanja nakon liječenja imale su "snažan" osnovni status pri dijagnozi i podvrgnute su invazivnijoj mastektomiji u usporedbi s lumpektomijom. Činjenica da je veća vjerojatnost da će "snažne" starije žene postati slabe nakon lokoregionalne terapije sugerira da bi trebalo donijeti promišljene odluke o liječenju u svih starijih žena, a ne samo kod onih koje su bile slabe u trenutku dijagnoze, ističu Minami i sur. (Dana-Farber/Brigham and Women's Cancer Center. Boston, Massachusetts, SAD).

Nalazi istraživanja naglašavaju da ne postoji univerzalni pristup liječenju raka dojke u starijih osoba, navodi Sarah P. Cate (Breast Surgery Quality Program, Mount Sinai Health System, New York City, New York, SAD) koja nije bila uključena u istraživanje. Neke će bolesnice dobro ''proći'' poslijeoperacijski tijek dok će druge biti ozbiljno pogođene. S obzirom na sve veći broj starijih osoba s rakom dojke, razumijevanje kako sindromi povezani sa starenjem, kao što je slabost, mogu promijeniti ishode raka i kako liječenje raka mijenja putanje starenja ostaje važno.

Autori su koristili podatke Surveillance, Epidemiology, and End Results (SEER) Medicare kako bi identificirali 31 084 žene (prosječne dobi 73 godine) kojima je dijagnosticiran duktalni karcinom in situ (DCIS) ili stadij I HR-pozitivan, ERBB2-pozitivan rak dojke i koje su bile podvrgnute operaciji (23 % mastektomija, 77 % lumpektomija) i terapiji zračenjem. Pogoršanje općeg statusa definirano je kao smanjenje od 0,03 ili više u validiranom indeksu slabosti od dijagnoze do konca prve godine. Ova razina promjene povezana je s većim rizikom smrti i većim troškovima skrbi.

Status slabosti pri postavljanju dijagnoze bio je "snažan" u 56 % žena, u stanju ''predslabosti'' u 40 %, blago slab u 4 %, a umjereno do jako slab u 0,3 %. Prema istraživačima, 21,4 % žena doživjelo je klinički značajno smanjenje statusa slabosti nakon liječenja. Ovo smanjenje dogodilo se u 25 % žena podvrgnutih mastektomiji i 20 % podvrgnutih lumpektomiji. Starija dob i rasa također su bile povezane s pogoršanjem statusa slabosti nakon liječenja.

U usporedbi s mlađim ženama (u dobi od 65 do 74 godine), starije žene su imale veću vjerojatnost pogoršanja slabosti (OR, 1,21 za žene u dobi od 75 do 79; OR, 1,53 za 80 do 84 godine; OR, 1,94 za one u dobi od 85 i starije). Prethodna istraživanja dokumentirala su trajna smanjenja funkcionalnog statusa nakon operacije u starijih bolesnica s rakom dojke, ali liječenje raka dojke do danas nije bilo povezano s pogoršanjem slabosti.

S obzirom na znatan udio žena s pogoršanjem slabosti i značajnu razliku prema vrsti operacije dojke, status slabosti kao ishod terapije raka treba dodatno istražiti. Osim toga, važno je prilagođavanje intenziteta lokoregionalne terapije u ovoj populaciji. Dr. Cate je objasnila da će randomizirana klinička istraživanja kao što su COMET i LORIS, koja istražuju praćenje bolesnica s DCIS-om umjesto aktivnog liječenja, vjerojatno znatno utjecati na ovu populaciju, budući da trenutačno nemamo randomizirane kontrolirane podatke za promatranje raka dojke. Dr. Cate je također dodala da je procjena bolesničkog statusa performansi prema ECOG [Eastern Cooperative Oncology Group] vitalna, kako bi se utvrdilo tko teže podnosi operaciju raka dojke i stoga se odlučiti za antiestrogene, kao što su inhibitori aromataze, koji godinama mogu suprimirati rak, što može biti poželjnije za mnoge starije bolesnice.

Goran Augustin