U ovome istraživanju u fokusu su bili bolesnici s paroksizmalnom, do tada neliječenom fibrilacijom atrija. Bili su uključeni u istraživanje u kojemu su nasumično raspoređeni u dvije skupine: prva skupina u kojoj je terapija nadzora ritma bila krioablacija, a druga skupina kojoj je ritam nadziran antiaritmicima. Svi su bolesnici imali implantabilne loop recordere postavljene u vrijeme ulaska u istraživanje, a procjena je provedena pomoću preuzetih dnevnih snimaka i ambulantnih posjeta svakih 6 mjeseci.

Uključena su ukupno 303 bolesnika, od kojih je 154 liječeno krioablacijom, a 149 antiaritmicima. Tijekom 36 mjeseci praćenja tri su bolesnika (1,9 %) iz skupine kojima je učinjena ablacija imala epizodu perzistentne fibrilacije atrija, u usporedbi s 11 (7,4 %) iz skupine koja je primala antiaritmike (omjer rizika, 0,25; 95 %-tni interval pouzdanosti [CI], 0,09 do 0,7). Rekurentna atrijska tahiaritmija pojavila se u 87 bolesnika u skupini kojima je učinjena ablacija (56,5 %) i u 115 u skupini koja je primala antiaritmike (77,2 %) (omjer rizika, 0,51; 95 %-tni CI, 0,38 do 0,67). Nakon tri godine, bilo je osam bolesnika (5,2 %) iz skupine kojima je učinjena ablacija i 25 (16,8 %) iz skupine koja je primala antiaritmike hospitalizirano (relativni rizik, 0,31; 95 % CI, 0,14 do 0,66).

Inicijalno liječenje paroksizmalne fibrilacije atrija kateterskom krioablacijom bilo je tijekom trogodišnjeg praćeno povezano s manjom učestalošću perzistentne fibrilacije atrija ili rekurentne atrijske tahiaritmije nego u onih koji su liječeni antiaritmicima.

Petra Radić