1961. je pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda sastavljena i potpisana od strane 73 zemlje Konvencija o opojnim drogama. Sastavni dio Konvencije je Popis opojnih droga temeljem kojih je kanabis stavljen u Skupinu I opojnih droga, odnosno u skupinu sa supstancama koje imaju najjači ovisnički potencijal i nikakva medicinska svojstava. Iako se izrijekom u Konvenciji navodi da „uporaba droge u medicinske svrhe jest nužna i ne smije biti bezrazložno ograniEena“, za kanabis je medicinska upotreba ovim aktom bila stavljena ad acta... barem za narednih 30 godina.

Tek 1990. otkrićem kanabinoidnih receptora u hipokampusu i bazalnim ganglijima (Miles Herkenham iz National Institute of Mental Health) upotreba kanabisa u modernoj medicini je dobila pažnju koju zaslužuje. Nedugo zatim, u prvoj polovici devedesetih nizozemska ministrica zdravlja Els Borst (1994-2002) upoznala je u Europu s idejama o korištenju kanabisa u medicinske svrhe pod pokroviteljstvom zdravstvenog sustava.

Zemlje u našem neposrednom susjedstvu Austrija, Italija, Slovenija već su daleko odmakle u prihvaćanju medicinskog potencijala kanabisa i omogućile su prije više godina oboljelima liječenje preparatima kanabisa.

Povjerenstvo za analizu i preporuke primjene indijske konoplje/kanabinoida u medicinske svrhe je pripremilo izmjene Pravilnika o propisivanju lijekova koje su nakon javne rasprave prihvaćene te je u listopadu 2015. u Hrvatskoj liječenje pripravcima kanabisa postalo legalno.

Prema navedenim izmjenama kanabis je postao legalan oboljelima od karcinoma u liječenju boli i smanjivanju mučnine uzrokovane kemoterapijom ili radioterapijom. No, izgleda da je put za kanabis od legalan do dostupan oboljelima dulji nego je itko očekivao.

Doc. dr. sc. Ognjen Brborović