Skupine koje su posebice sklone nedostatku vitamina i minerala su trudnice, dojilje i djeca. Postoji nekoliko strategija kojima se nastoje nadomjestiti vitamini i minerali, a one uključuju edukaciju, promjene u prehrambenim navikama, suplementaciju te obogaćivanje hrane i pića. Međutim, potrebe za različitim vitaminima i mineralima nisu jednake. Zbog toga, ali i nedostatka jasnih smjernica o supstituciji vitaminima, Povjerenstvo za prehranu Europskog društva za dječju gastroenterologiju, hepatologiju i prehranu (ESPGHAN Committee on nutrition) nedavno je donijelo smjernice o supstituciji vitaminom D kod zdrave djece u Europi.

Termin vitamin D (kalciferol) odnosi se na skupinu u masti topivih sekosteroida koji imaju endokrinu funkciju. Dva najvažnija oblika su vitamin D2 (ergokalciferol) i vitamin D3 (kolekalciferol). Vitamin D se najvećim dijelom sintetizira u ljudskoj koži pod utjecajem sunčevih zraka. Najvažnija mu je uloga regulacija metabolizma kalcija i fosfata, te je stoga ključan za održanje koštanog zdravlja. Ukoliko postoji nedostatak vitamina D u djetinjstvu razvit će se rahitis. Međutim, zanimanje za vitamin D je posljednjih godina u porastu, neovisno o njegovom učinku na koštani sustav. Velik je broj kliničkih istraživanja pokrenut nakon otkrića da mnoge ljudske stanice imaju receptor za vitamin D (VDR) te da vitamin D i VDR imaju ulogu u regulaciji stanične diobe i diferencijacije, kao npr. u stanicama imunološkog sustava te u epidermalnim keratinocitima. Mnogi učinci na zdravlje djece danas se povezuju s vitaminom D, a ne uključuju samo koštani metabolizam (rahitis, osteomalacija) već i imunološki odgovor (astma, šećerna bolest tip I) infekcije (respiratorne infekcije, gripa) i kardiovaskularne bolesti.

Postoje dokazi da vitamin D kod odraslih sudjeluje u neurološkim bolestima te u razvoju malignih bolesti. Postoje mnogi dokazi da je nedostatak vitamina D u razvijenim zemljama čest problem i među odraslima, a i među djecom. Europska istraživanja koja su uključila djecu našla su rizične čimbenike povezane s nedostatkom vitamina D, a uključuju: tamniju kožu, nedovoljnu izloženost suncu (sjeverni krajevi, uporaba visokog zaštitnog faktora, prekrivanje velikog dijela kože tijekom cijele godine), debljina, kronične gastrointestinalne bolesti, bolesti jetre i bubrega te uporaba nekih lijekova (kortikosteroidi, fenitoin, karbamazepin).

Osim toga, djeca kod koje je zabilježen nedostatak vitamina D su dojena doječad koja nije primala suplementaciju vitamina D. Prema dostupnim podacima iz literature unos vitamina D hranom kod djece i adolescenata u Europi, niži je od preporučene razine. Međutim, incidencija rahitisa u navedenim zemljama bila je jako niska, naglašavajući poznatu činjenicu da većinu vitamina D ipak dobivamo od izloženosti suncu.

S druge strane, mali je broj studija istraživao potencijalnu škodljivost (toksičnost) suplementacije visokim dozama vitamina D. Čini se da je dugotrajna uporaba i visokih doza (10.000 IJ/dan) sigurna. Iako točna razina toksičnosti nije utvrđena, čini se da je akutni unos vitamina D koji dovodi do porasta razine vitamina D u serumu na više od 375 nmol/L, povezan s većim rizikom od hiperkalcemije i hiperfosfatemije. Prema Europskoj agenciji za sigurnost hrane (EFSA - European Food Safety Authority) preporučen unos vitamina D ne bi trebao biti viši od 1.000 IJ/dan za dojenčad, 2.000 IJ/dan za djecu od 1 do 10 godina i 4.000 IJ/dan za djecu stariju od 10 godina.

Uzimajući u obzir sve navedene činjenice Povjerenstvo za prehranu ESPGHAN-a donijelo je smjernice temeljene na raspoloživim znanstvenim dokazima o uporabi vitamina D u europskoj pedijatrijskoj populaciji. Navedeno je da se razina vitamina D (koncentracija 25(OH) vitamina D) >50 nmol/L smatra dostatnom, a razina <25 nmol/L jakom insuficijencijom.

Još je jednom naglašena važnost za suplementacijom vitamina D kod dojenčadi, a preporučena doza je 400 IJ/dan. Zdravu djecu i adolescente treba poticati na zdrav način života koji uključuje zdrave prehrambene navike (unos hrane bogate vitaminom D - riba, jaja, mliječni proizvodi) i tjelesnu aktivnost na zraku. U skupini djece koja je pod povećanim rizikom od razvoja nedostatka vitamina D (djeca tamnije kože, djeca koja žive u sjevernim krajevima tijekom zime, djeca koja koriste visoku razinu zaštite od sunčevih zraka te djeca kojima je tijekom cijele godine velik dio tijela prekriven odjećom, pretila djeca) treba razmotriti suplementaciju vitaminom D i nakon prve godine života. Svakako je važno da nacionalne institucije promiču mjere koje su specifične za svaku pojedinu regiju uzimajući u obzir izloženost suncu i unos vitamina D.

Zaključno, potreba za vitaminima i mineralima različita je u različitim zemljama što je najčešće posljedica stanja uhranjenosti u nekom području. Kod djece u Europi značajno je manja stopa malnutricije nego kod djece u zemljama u razvoju. Supstitucija vitaminom D i dalje se preporuča za svu dojenčad u dozi od 400 IJ/dan, a nakon prve godine života supstitucija se preporuča za djecu rizičnih skupina.

Budući da u Hrvatskoj ne postoje nacionalne smjernice, javlja se jasna potreba za njihovim kreiranjem, ali još važnije, edukacijom i sustavnim praćenjem njihova provođenja.