Kod pacijenata sa zatajenjem srca često se javlja i depresija koja je onda povezana s drugim neželjenim kliničkim ishodima. Dugotrajna efikasnost i sigurnost primjene selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina kod ovih je pacijenata nepoznata te je zbog toga provedena MOOD-HF studija (engl. The Effects of Selective Serotonin Re-Uptake Inhibition on Morbidity, Mortality and Mood in Depressed Heart Failure Patients) u kojoj se tijekom 18 mjeseci liječenja escitalopramom kod pacijenata koji su patili od kroničnog sistoličkog zatajenja srca i depresije, pratila smrtnost, obolijevanje i raspoloženje. Istraživanje je bilo dvostruko-slijepo, placebo-kontrolirano i randomizirano, a provedeno je u 16 medicinskih centara u Njemačkoj. Ispitanici su bili pacijenti koji su imali kategoriju II-IV zatajenja srca prema NYHA ljestvici i reduciranu ejekcijsku frakciju lijevog ventrikula, a depresija je procijenjena prema upitnicima baziranim na DSM – IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4. izdanje) kako bi se postavila dijagnoza.

Od ukupno 2972 pacijenata, 372 ispitanika (srednje dobi 62 godine; 25% žene) zadovoljila su DSM-IV kriterije za dijagnozu velikog depresivnog poremećaja i nasumce su raspoređeni u skupine koje su primale escitalopram (počevši s dozom od 5mg/dan koja je titrirana do do najveće dnevne doze od 20mg tijekom 6 tjedana) ili placebo.

Primarni ishod koji se pratio u istraživanju – smrt ili hospitalizacija, nije se razlikovao među skupinama koje su primale escitalopram ili placebo. Nakon 12 tjedana, zdravstveni status i depresivni simptomi bili su podjednaki u obje skupine. U grupi koja je primala placebo ipak je primijećena veća učestalost pogoršanja depresivnih simptoma, no u konačnici escitalopram nije statistički značajno utjecao na stopu smrtnosti ili hospitalizacije kod pacijenata sa zatajenjem srca i depresijom te je njegova primjena u ovoj grupi pacijenata neopravdana.