Krvarenje

Najteža je komplikacija ulkusne bolesti. Pojavljuje se u oko 20% bolesnika s PUB. Smrtnost iznosi i do 10%. Ukoliko je zahtjev za transfuzijom krvi veći od 3 jedinice dnevno, te ukoliko krvarenje traje 2 do 3 dana, ili se radi o rekrvarenju kod hospitaliziranog bolesnika, indicirana je kirurška intervencija. Ponovna krvarenja iz peptičnog vrijeda događaju se kod 30-40% slučajeva i tada zahtijevaju kirurški zahvat, slika 5.

Perforacija

Od 5 do 10% bolesnika s peptičnom ulkusnom bolesti razvije ovu komplikaciju. Češća je kod duodenalnog nego kod želučanog vrijeda. Klinička slika je obično dramatična, a prisutni su intenzivni bolovi u abdomenu, rigidan trbuh, tiši peristaltički zvukovi te izravna ili naknadna osjetljivost pri palpaciji abdomena. Na rentgenogramu abdomena vidi se slobodan zrak ispod ošita u 75 do 85% slučajeva. Perforacija zahtjeva hitnu kiruršku intervenciju, a iznimno, u slučajevima samoograničavajuće perforacije, može se tretirati nazogastričnom sukcijom i primjenom antibiotika, slika 6.

Izlazna opstrukcija želuca

Prisutna je u 5-10% slučajeva ulkusne bolesti. U oko 80% slučajeva radi se o recidivirajućem vrijedu dvanaesnika, dok su prepilorični ili pilorični vrijed manje učestali uzroci opstrukcije. U bolesnika je obično prisutan osjećaj rane sitosti, epigastrične nadutosti, mučnine i povraćanja neprobavljene hrane, a čest je i gubitak na tjelesnoj težini. Dijagnoza se postavlja endoskopskom pretragom i to obično nakon prethodne sukcije želučanog sadržaja nazogastričnom sondom. Liječenje se sastoji u nazogastričnoj aspiraciji, i to kroz najmanje 3 dana, uz parenteralnu prehranu i korekciju elektrolitskog disbalansa, a potrebno je primijeniti istu strategiju kao i kod liječenja klasične peptične ulkusne bolesti. Unatoč terapiji, zbog rekurentnih epizoda opstrukcije, 25 do 40% bolesnika bit će potrebno podvrgnuti operativnom liječenju, slika 7. 

Penetracija

Penetracija u okolne organe obično je komplikacija posteriornog duodenalnog vrijeda koji se širi u gušteraču. Bol je obično iznenadna, u napadajima, a širi se u leđa. Serumske amilaze i lipaze često su povišene, a terapija je kirurška.

Komplikacije poslije kirurškog zahvata

a. Ulkus stome

Vrijed na stomi može biti posljedica neprepoznatog hipersekretornog stanja poput Zollinger-Ellison sindroma, operativno zadržanog antruma želuca ili inkompletne vagotomije. Dijagnoza se postavlja endoskopskim putem, a u liječenju se primjenjuju inhibitori protonske pumpe ili antagonisti H2 receptora. Ponekad je potrebno ponovno operirati takve bolesnike.

b. Opstrukcija aferentne vijuge

Radi se o rijetkoj komplikaciji. Bolesnici se obično žale na nadutost i povraćanje čistog nežučnog sadržaja i to obično 30 do 60 minuta nakon objeda. Dijagnoza se postavlja radiološkim neprikazivanjem aferentne vijuge nakon ingestije barijeve kaše, ili retencijom tehnecij-iminodiacetične kiseline (Tc-HIDA).

c. Alkalni gastritis

Često se endoskopski viđa u bolesnika koji su bili podvrgnuti antrektomiji ili suptotalnoj gastrektomiji. Obično je asimptomatski. Može se manifestirati mučninama, povraćanjem, gubitkom na tjelesnoj težini i bolom u epigastriju. Dijagnoza se postavlja endoskopski i određivanjem bilirubina u sadržaju koji se vraća u želudac (Bilitec). Neki od ovih bolesnika mogu zahtijevati kiruršku intervenciju tipa Roux-en-Y anastomoze kako bi se sadržaj iz želuca bolje drenirao. Kod nekih bolesnika dobar se uspjeh postiže primjenom tvari koje vežu žučne soli kao što su antacidi na bazi aluminija te kolestiramin i sukralfat.

d. Dumping sindrom

Radi se o nespecifičnom terminu koji obuhvaća različite postprandijalne simptome u bolesnika nakon kirurškog zahvata zbog peptične ulkusne bolesti.

Rani dumping sindrom. Opaža se 30-ak minuta nakon objeda. Pojavljuju se tegobe tipa vrtoglavice, crvenila u licu, znojenja i palpitacije. Pojava ovih simptoma i znakova pripisuje se osmotskom pomaku tekućine i oslobađanju veće količine intestinalnih hormona zbog naglog pražnjenja želučanog sadržaja. Rani dumping sindrom može se ublažiti smanjenim unosom ugljikohidrata u obroku te izbjegavanjem unosa tekućine uz jelo. U refrakternim slučajevima primjenjuje se sintetski somatostatin ili oktreoid.

Kasni dumping sindrom. Pojavljuje se nekoliko sati nakon objeda. Karakteriziraju ga vrtoglavice, slabost i omamljenost. Obično je posljedica reaktivne hipoglikemije koja se pojavljuje nakon objeda.

e. Nutricijski poremećaji

Anemija. Javlja se u četvrtine bolesnika nakon operacije peptičnog ulkusa. Posljedica je sideropenije koja može nastati zbog polaganog gubitka krvi u sklopu alkalnog pouch gastritisa, skretanja i zaobilaženja dotoka željeza s uobičajenog mjesta resorpcije, te zbog nedostatka želučane kiseline koja je potrebna za konverziju Fe++ u Fe+++. Nedostatak intrinzičnog faktora, u bolesnika s opsežnom resekcijom želuca, vodi deficijenciji vitamina B12 i također uzrokuje anemiju.

Gubitak tjelesne težine. Javlja se u oko polovice bolesnika nakon resekcijskih operacija želuca. Gubitak nije veći ukoliko se ne radi o totalnoj gastrektomiji.

Steatoreja. Iako polovica bolesnika nakon operacije ima porast sadržaja masti u stolici, kao posljedicu brzog pražnjenja želučanog sadržaja u crijeva i neadekvatnog miješanja crijevnog sadržaja s pankreasnim enzimima i žučnim solima, signifikantna steatoreja obično ukazuje na problem tipa bakterijskog prerastanja ili demaskirane celijakije.

Gubitak koštane mase. Ovaj poremećaj može nastati kao posljedica smanjene apsorpcije vitamina D i kalcija.

f. Karcinom ostatnog dijela želuca

Češći je 2 do 4 puta u kirurški liječenih bolesnika s peptičnim vrijedom (posebno kod Billroth II resekcije i to 15 do 20 godina nakon operativnog zahvata) nego kod bolesnika koji su konzervativno tretirani.