Dilatativna kardiomiopatija (DCM) je bolest srčanog mišića uslijed koje srce postaje uvećano tj. dolazi do proširenja srčanih klijetki, najčešće lijeve, zbog čega srce slabije pumpa krv.  Proces povećavanja srca je spor te se simptomi javljaju tek u uznapredovalnom stadiju bolesti. S obzirom da uzrok dilatativne kardiomiopatije nije poznat, nema ni specifičnog liječenja. Provodi se, uz poštedu bolesnika većih napora, simptomatsko liječenje srčane insuficijencije diureticima, digoksinom, ACE inhibitorima i antiaritmicima. Ukoliko postoji rizik od sistemske embolije potrebno je dati oralni antikoagulans. Pri postojanju značajne mitralne i trikuspidalne regurgitacije dolazi u obzir anuloplastika mitralnog ili trikuspidnog ušća. Kod bolesnika s izrazitom dilatacijom srčanih šupljina i srčanom insuficijencijom refrakternom na opisanu terapiju dolazi u obzir i transplantacija srca. Higijensko-dijetetske mjere, naročito smanjenje tjelesne težine, kontrolirano unošenje kuhinjske soli, umjerena fizička aktivnost i obvezan dnevni odmor, neophodne su za većinu bolesnika.

Klinčka slika i podatci o pacijentu

Pacijent u dobi od 49 godina, dolazi u Kardiološku ambulantu redovnim putem zbog osjećaja nedostatka zraka i lupanja srca koje traje mjesec dana pred pregled. Iz obiteljske anamneze saznajemo da je otac umro od srca, nepoznati detalji bolesti, a majka je imala šećernu bolest.

U osobnoj anamnezi poznata je hipertenzija unazad 18 godina, redovito trošio verapamil i losartan u terapiji. Zna za povišene vrijednosti šećera u krvi koje regulira dijetom. Pušač unazad nekoliko desetljeća, do 2 kutije cigareta na dan. Alkohol konzumira prigodno. Drugih komorbiditeta nema. Negira nedavni respiratorni infekt i bilo kakvo febrilno stanje.

U statusu je blaže dispnoičan u mirovanju, brže, ritmične akcije srca i tiših tonova. Na plućima su prisutni vlažni hropci obostrano uz otok obje potkoljenice, RR 140/90.

Dijagnoza

RTG srca i pluća – uvećana sjena srca slabijeg tonusa, uz mogući perikardijalni izljev i krupne vaskularne hiluse uz kranijalnu redistribuciju krvotoka.

EKG – sinusna tahikardija, frekvencija 109/min uz znakove hipertrofije lijeve klijetke.

Laboratorijski nalazi – povišene vrijednosti troponina (cTnI) u iznosu od 0,473 po prijemu bez daljnje dinamike za akutni koronarni sindrom uz uredne vrijednsti CK i CKMB. Vrijednosti HbA1C su iznosile 8,4 uz povišene vrijednsti kreatinina (125) i uredne vrijednosti transaminaza.

UZV srca – teška dilatativna kardiomiopatija s uvećanim svim srčanim šupljinama i izrazito reduciranom kontraktilnošću lijevog ventrikula (EF 23,44%), zatim srednje teška plućna hipertenzija (RR u PA oko 50 mmHG) i izrazito dilatiran sustav donje šuplje vene i hepatalnih vena. Posljedično dilataciji ventrikula prisutna i mitralna i trikuspidalna regurgitacija drugog angio stupnja uz morfološki uredne valvule. Cijelom cirkumferencijom srca pratio se perikardijalni izljev ispred prednje stijenke 8 mm, a kod stražnje stijenke 9 mm bez znakova za tamponadu.

Koronarografija je isključila ishemijsku etilologiju dialtativne kardiomiopatije jer su sve epikardijalne krvne žile morfološki bile uredne, a lijeva ventrikulografija nije učinjena zbog tahikardije pacjenta i izrazito smanjene sistoličke funkcije LV.

Liječenje

Pacijent je tijekom hospitalizacije tretiran diureticima Heneleove petlje, spironolaktonom, nitratima kratkog i dugog djelovanja, varfarinom, amiodaronom i inzulinima.

Na kontrolnom pregledu, 4 mjeseca nakon otpusta iz bolnice, ultrazvučno se pokazao značajan oporavak ejekcijske frakcije lijevog ventrikula (EF 47%) uz smanjenje perikardijalnog izljeva na 2 do 4 mm uz stražnju stijenku lijevoga ventrikula. Tada je reduciran amiodaron i uvedena manja doza bisoprolola, a zbog dislipidemije je uveden rosuvastatin.

 Na kontrolnom pregledu 7 mjeseci nakon hospitalizacije, pacijent se osjeća izvrsno, a ultrazvučno se prati odličan oporavak sistoličke funkcije lijevog ventrikula s EF 63% uz uredne dimenzije lijevoga i desnoga ventrikula te nestanak mitralne regurgitacije i perikardijalnog izljeva i uredan tlak u plućnoj arteriji. Tada je iz terapije isključen varfarin zbog oporavka EF i perzistiranja sinusnoga ritma.

Zaključak

Zaključno se može reći da je pacijent s razvijenom dilatativnom kardiomiopatijom i teško oštećenom sistoličkom funkcijom lijevoga ventrikula odlično odgovorio na optimalnu medikamentoznu terpapiju što je verificirano ultrazvučno i klinički. Na taj način izbjegnuta je potreba za transplantacijom srca koja bi bila indicirana da je ejekcijska frakcija lijevoga ventrikula perzistirala na vrijednostima po prijemu u bolnicu.

Dragan Novosel, dr. med., spec. interne medicine, KBC Osijek, Odijel za kardiovaskularne bolesti, Klinika za unutarnje bolesti