Prije samog odgovaranja na ispitu najbolje bi bilo autosugestijom (vježbom je može naučiti svatko) opustiti se, te na isti način podići samopouzdanje.

Zamjena uobičajenih ili dosadnih pojmova, činjenica ili slika koje se žele zapamtiti onima koje imaju određenije značenje također povećava vjerojatnost njihovog prisjećanja. Što su mnemotehničke slike smješnije i apsurdnije, tj. specifičnije i do neke mjere nerealističnije, dulje će se pamtiti. Ovo načelo također vrijedi i za pravljenje bilješki: treba izabrati ili izmisliti one riječi koje su dovoljno specifične da asociraju na samo jedan jedini događaj. Zapamćivanjem svega nekoliko takvih riječi, njihovim kasnijim prizivanjem bit će moguće 'izvrtiti' cijelu priču. Dodavanje kretanja (2-dimenzionalnog ili, još bolje, 3-dimenzionalnog) objektima mnemotehničkih slika također povećava broj zapamćenih objekata. Najbolji učinak u tom pogledu ima zamišljanje sebe (što manjega, jer će onda zamišljeni objekti biti veći) između struktura koje se žele zapamtiti (npr. zapamćivanje ogranaka aorte spuštanjem niz zamišljenu aortu kao niz tobogan). Kao primjer može poslužiti i npr. zapamćivanje režnjića malog mozga prema zamišljenoj mnemotehničkoj formuli: "Govoreći sam sa sobom -1. Lingula (asocijacija na jezik - lingua), počnem hodati iz centra grada -2. Lobulus centralis, prema Sljemenu -3. Culmen, a zatim se spustim nizbrdo - 4. Declive, putem uzmem u ruku list - 5. Folium, u njega zamotam krumpir - 6. Tuber, te ga stavim na piramidu - 7. Pyramis, pa sve zajedno zamotam u maramicu i na njenoj resici - 8. Uvula, zavežem čvor - 9. Nodulus". O nekom predmetu zapamćivanja treba pokušati dobiti što više različitih osjetnih informacija, po mogućnosti istovremeno ili u kratkom vremenskom razdoblju (synaesthesia). Npr. bolje će se zapamtiti prilikom sekcije na lešu gdje se nalazi neki živac ako ga se istovremeno i gleda i opipa. Dakle, pri percepciji vanjskih podražaja treba povezivati i koristiti sve raspoložive osjete, no treba također razvijati i što veću osjetljivost svakog pojedinog osjeta jer se time poboljšava sposobnost zapažanja. Pozitivne i ugodne slike i događaji bolji su za potrebe zapamćivanja jer ih mozak 'želi' ponoviti. Negativne predodžbe i sadržaji, čak i ako se na njih primijene sva navedena načela, mogu biti nesvjesno blokirane zbog izazivanja osjećaja neugode, pa se mozak 'ne želi' na njih vraćati, nego ih se podsvjesno 'rješava'. Iz istog razloga se često događa i 'blokiranje' na ispitu, najčešće kao posljedica učenja bez motivacije. Prije samog odgovaranja na ispitu najbolje bi bilo autosugestijom (vježbom je može naučiti svatko) opustiti se, te na isti način podići samopouzdanje (još je poznati francuski liječnik-psihoterapeut Emile Coux 1902. godine u svom priručniku savjetovao: ujutro po buđenju i navečer prije usnivanja tri puta poluglasno reći samom sebi: "Svakog dana, u svakom pogledu, sve više napredujem").

Pravljenje bilješki (ekscerpata) je bolje od podcrtavanja

Prikladnija metoda od podcrtavanja je izrada bilješki - izvadaka, ili još bolje strukturiranog podsjetnika.

Podcrtavanje za vrijeme učenja usmjerava pažnju, a podcrtanim tekstom bolje se ističu glavne misli gradiva. Pa ipak, nedostatci podcrtavanja veći su od navedenih koristi. Naime, na početku učenja je podcrtavanje (pa i pravljenje bilješki) štetno jer narušava slijed upoznavanja cjeline teksta. Također, budući da postoji nesigurnost u podcrtavanju važnog od nevažnog, na početku će se podcrtati jedno kao važno, u drugom navratu drugo, i na kraju, bit će podcrtano sve kao važno. Ipak, budući da navika podcrtavanja može povećati fokusiranost pažnje, dobro je podcrtati samo ključne riječi, ali nikako cijele rečenice ili odlomke. Kako su načini usvajanja različiti, pogrešno je učiti iz tekstova koje su podcrtavali drugi. Prikladnija metoda od podcrtavanja je izrada bilješki - izvadaka, ili još bolje strukturiranog podsjetnika. Naime, iako je podcrtavanje najjednostavnije i iziskuje najmanje vremena, pisanjem izvadaka ili strukturiranog podsjetnika ('mind map') postiže se trajniji i vrijedniji učinak budući je samo pravljenje ovakvih bilješki važan dio učenja pri kome se nastoji osmisliti pročitana građa. Time se utvrđuju glavne misli i obrazloženja, te izdvajaju i pojašnjavaju važni dijelovi. Kako je pri tome potrebno shvaćanje i prosuđivanje sadržaja, postiže se najvrjednija razina učenja: smisleno svladavanje sadržaja uz njegovo uklapanje u vlastito razmišljanje. Osim toga, jednom dobro načinjeni izvodi ekonomiziraju učenje jer skraćuju ponavljanje. Na predavanjima nije dobro raditi bilješke jer je gotovo nemoguće temeljito i s razumijevanjem pratiti predavanje i u isto vrijeme praviti dobre bilješke. Najbolje je samo slušati i pratiti i možda zabilježiti samo glavne misli, one koje predavač sam naglasi ili koje sami smatramo prijeko potrebnim, povezujućim. No, da bi se mogao provesti taj odabir, potrebno je pripremiti se za djelotvorno praćenje.

Repetitio mater studiorum est

Uspješnije ponavljanje naučenog je u grupi jer se bolje pamti ono o čemu u razgovoru raspravljamo, bez obzira da li ispitujemo ili tumačimo, ali broj članova grupe nikako ne smije biti veći od 4-5.

Ponavljanje nikako ne smije biti puko višekratno čitanje teksta, već treba uključivati utvrđivanje i promišljanje. Ponavljanje naučenog trebalo bi se vršiti neposredno prije nego se zapamćeno počne brzo gubiti. Prvo ponavljanje je zato najbolje napraviti 15-20 minuta nakon učenja koje je trajalo oko jedan sat. Ono bi, prema pravilno napravljenim bilješkama, trebalo trajati otprilike desetak minuta. Na ovaj način će se zaštititi zapamćeno od zaborava za otprilike jedan dan. Tad bi trebalo napraviti drugo ponavljanje za što je potrebno oko 5 minuta. Nakon ovog ponavljanja retencija zapamćenih sadržaja bude visoka kroz tjedan dana, kad se napravi treće ponavljanje u trajanju od nekoliko minuta. Ovo ponavljanje, zajedno s četvrtim ponavljanjem nakon mjesec dana, obično je dovoljno za trajno zapamćivanje. Zbog navedenih činjenica savjetuje se da bi najmanje četvrtinu do polovinu od ukupno predviđenog vremena za učenje trebalo utrošiti na utvrđivanje i ponavljanje gradiva. Pri tome, prvo ponavljanje treba biti cjelovita revizija načinjenih bilješki (odbacivanje nepotrebnih, dodavanje zaboravljenih, te njihovo oblikovanje u definitivnu bilješku). Drugo, i sva sljedeća ponavljanja, treba napraviti bez gledanja bilješki tako da se na čisti list papira napiše sve čega se može sjetiti. Tek kad se ovo učini, napravi se provjera u odnosu na izvorne bilješke. Na ovaj način izvršeno ponavljanje ima najbolji kumulativni učinak na pamćenje. Kod svakog sljedećeg ponavljanja može se odabrati samo složenije gradivo jer se tako dodatno uštedi vrijeme. "Kampanjsko" učenje, kao i zgusnuto usvajanje informacija (turnusna nastava) višestruko je štetno jer su stupanj i opseg konsolidacije (pogotovo većih kolegija) puno manji nego kod vremenski dobro raspoređenog učenja, a također dolazi do umora i zasićenosti, pa opada motivacija. Naime, dobro je poznata i višestruko provjerena činjenica da je za pretvorbu kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje potrebno najmanje 6-8 tjedana. Bez ponavljanja većina će se informacija zadržati samo na podsvjesnoj razini ('a-ha, sad sam se sjetio kad ste Vi rekli", "na vrhu mi je jezika, ali..." i sl.) i one se ne mogu upotrijebiti za stvaranje novih asocijacija pri učenju novih sadržaja (neuroznanstvenici bi rekli da se autoasocijacijski matriks hipokampusa puni i prazni, bez trajne konsolidacije u neokorteksu). Kao i kod načina usvajanja, i ponavljanje će biti učinkovitije ako se primijeni više načina ponavljanja, npr. čitajući (u sebi i naglas) i slušajući (drugoga ili sebe - najbolje svojim riječima). Usmenim ponavljanjem sadržaja stječe se također i umijeće samostalnog govorenja i izlaganja usvojenih sadržaja, a istodobno se sadržaj i promišlja, te podiže samopouzdanje. U ovu svrhu je još uspješnije ponavljanje u grupi, jer se bolje pamti ono o čemu u razgovoru raspravljamo, bez obzira da li ispitujemo ili tumačimo. Pa ipak, broj članova grupe nikako ne smije biti veći od 4-5 jer, inače, netko ostaje prepasivan ili je rad neozbiljan. Za ovaj način rada također je nužna i prethodna priprema.

Brzina učenja može se povećati svladavanjem brzog čitanja

Vještina brzog čitanja sastoji se od vježbanja usvajanja cjelina misli, a ne pojedinih riječi koje je onda potrebno povezivati (slično kao što dijete pri čitanju čita pojedina slova jedno za drugim, pa ih tek onda povezuje u riječ). Ovakvo čitanje treba shvatiti kao svjestan odabir. Ono se postiže širenjem vidnog polja (za što postoje posebne vježbanke u kojima je tekst napisan u razmaknutim stupcima), povećavanjem brzine ritmičnog pomaka očiju, povećavanjem brzine prostorne orijentacije, smanjivanjem broja vraćanja pogleda ("backskipping"), smanjivanjem subvokalizacije (tj. čitanja naglas ili u sebi - jednako vrijedi i za pažljivo slušanje) i drugim postupcima. Najvažnije od svega je da se pročitano odmah pretvara u slike (predodžbe), zamisli ili asocijacije i zatim pamte te slike, a ne riječi! Stoga se može zaključiti da je za brzo čitanje presudan prijelaz pažnje s riječi na smisao potiskivanjem svijesti od verbalnosti teksta (onaj koji brzo čita nije niti svjestan na kojem jeziku čita). I pored dokumentiranih slučajeva velikih ubrzanja nakon završenih trotjednih tečajeva, npr. i do 600% za tekstove općeg tipa, a za stručne članke i knjige 100-200% (a uz provjereno podjednak stupanj retencije informacija), ove rezultate treba uzeti s oprezom. Sam stupanj mogućeg ubrzanja vrlo je individualan i ovisi od prethodnog znanja, poznavanja stranih jezika, latinskog i grčkog, itd. Što se samog sadržaja teksta tiče, važan je prijelaz na selekciju i razlikovanje važnog i nevažnog, poznatog od nepoznatog, logičnog od nelogičnog, očekivanog od neočekivanog. Želim vam puno uspjeha u učenju!

Primjeri strukturiranih podsjetnika