Što su emocije?

Emocije su složena afektivna stanja posredovana mnogobrojnim neuronskim mrežama zbog čega sadrže više komponenti od kojih su najvažnije autonomna (hormonalna i visceralna), kognitivna (subjektivni osjećaji i misli), motorička (izrazi lica, pokreti tijela, ton i boja glasa, itd.), opažajna (svjesna i nesvjesna percepcija), kao i komponenta pamćenja emocionalno nabijenih činjenica i događaja. Emocije nisu diskretne već imaju dimenzije, npr. pobuđenost (slaba-visoka), valenciju (ugodna-neugodna) i ton (prihvatljiv-odbijajući). Pojedine emocije mogu trajati nekoliko sekundi, dok druge (npr. raspoloženja) mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko tjedana; konačno, osobine ličnosti emocionalne naravi najčešće su doživotne. Zbog navedenih činjenica se emocije lako prepoznaju, ali ih je relativno teško kvantificirati.

Primarne emocije

Primarne emocije su emocije straha, ljutnje, gađenja, radosti, tuge i iznenađenja, koje se normalno razviju do 6. mjeseca života djeteta.

Emocije straha, ljutnje, gađenja, radosti, tuge i iznenađenja normalno se razviju do 6. mjeseca života djeteta. Zbog činjenice da su ove emocije urođene (što potvrđuju i istraživanja gluhe i slijepe novorođenčadi), te se izražavaju i prepoznaju bez obzira na kulturalne razlike i prethodno iskustvo, nazivamo ih i primarnim emocijama. Jednom razvijene primarne emocije ostaju trajnim dijelom repertoara ponašanja, no s vremenom se mijenjaju okolnosti koje do njih dovode (ispunjenje/neispunjenje vlastitih planova i želja).

Razvoj djeteta - osjećaji i ponašanje

Već u dobi od oko 7 mjeseci djeca su sposobna razumjeti kako bi se trebali osjećati i ponašati s obzirom na situaciju u kojoj su se našli. Sazrijevanjem prefrontalne moždane kore između 4. i 5. godine djeca se mogu uživjeti u razmišljanje i shvatiti osjećaje drugih osoba ("teorija uma"), postaju svjesna da trenutni osjećaji mogu biti izazvani razmišljanjem o prošlim događajima, te da različite osobe mogu proživljavati različite emocije s obzirom na isti događaj.

Sekundarne emocije

"Zrcalnim neuronima" "čitamo" emocije i namjere drugih ljudi (a poremećaj njihove funkcije jedna je od najvažnijih hipoteza nastanka psihosocijalnih smetnji kao što su nedostatak empatije i autistični poremećaj).

Veliki broj znanstvenih istraživanja u posljednjih nekoliko godina ukazuje da su za "socijalno referiranje" i razvitak sekundarnih emocija (sram, krivnja, tjeskoba, bijes, sumornost, divljenje, agresivnost, žaljenje, prihvaćanje, smirenost, optimizam, pesimizam, povjerenje, kajanje, simpatija, antipatija, ljubav, itd.) od izuzetne važnosti tzv. "zrcalni" neuroni. Osim što se "zrcalnim" neuronima objašnjava kako usvajamo motoričke i npr. lingvističke sposobnosti jer oni okidaju ne samo kada se izvodi neki pokret, nego i kad se promatra druga osoba koja ga izvodi (pa na taj način sve što promatramo zapravo ponavljamo u mislima), ovakav tip neurona važan je i za načine pomoću kojih "čitamo" emocije i namjere drugih ljudi (a poremećaj njihove funkcije jedna je od najvažnijih hipoteza nastanka psihosocijalnih smetnji kao što su nedostatak empatije i autistični poremećaj). Navedene činjenice potvrđuju i "divlja djeca" koja ne razvijaju sekundarne emocije (jer nemaju uzora).

Obrasci privrženosti

Većina navedenih poremećaja ne mogu se riješiti programima psihosocijalne pomoći, npr. zbog trajnog i nenadoknadivog poremećaja lučenja i izraženosti receptora za neuropeptide oksitocin, vazopresin i čimbenik otpuštanja kortikotropina.

Novorođenčad do 3 mjeseca života u potpunosti su ovisna o njegovateljima i ne mogu sama nadvladati određeni stupanj neugode, no s vremenom razvijaju različite strategije kako bi regulirali vlastite negativne emocije (preusmjeravanje pažnje, samougađanje, traženje pomoći odraslih, upotreba prijelaznog objekta, fizičko izbjegavanje, fantaziranje, simbolička igra, verbalna kontrola emocija, svjesno potiskivanje emocija). Ipak, usprkos navedenim "mehanizmima obrane", odvajanje ili nesiguran odnos s roditeljima (a zbog sve ranijeg odvajanja djece od roditelja u tzv. suvremenim društvima je drastično narušena uspostava sigurnog obrasca privrženosti roditelja i djece), zlostavljanje, zanemarivanje, trauma i stres u najranijoj životnoj dobi značajno ometaju normalan emocionalni razvitak djeteta (tj. način na koji se "rješavaju" vlastitih negativnih emocija), stvarajući različite nesigurne obrasce privrženosti prema svojim skrbnicima (vidi Tablicu), te višestruko povećavaju vjerojatnost nastanka različitih psihičkih i fizičkih poremećaja uslijed poremećenog razvitka i nastanka patoloških oblika sinaptičke plastičnosti: 1. mezokortikolimbičkih dopaminergičkih projekcija što čine univerzalni sustav nagrade/ugode: depresija, ovisnosti, povećana vulnerabilnost na nove okolnosti i stres; 2. sustava kondicioniranja straha posredovanog frontolimbičkim neuronskim krugovima: panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), anksioznost, fobije; 3. autonomnog živčanog sustava i lučenja kortizola: hipertenzija, pretilost, dijabetes tip 2, smanjen imunološki odgovor, stres inkontinencija, ulcerozni kolitis, skolioza, itd.; 4. projekcija prefrontalnog korteksa u bazalne ganglije i mali mozak: poremećaj pažnje uz hiperaktivnost (ADHD), autizam; 5. serotoninergičke transmisije i razvitka socijalnih kompetencija (agresivno ponašanje, suicidalnost, sociopatije). Većina navedenih poremećaja ne mogu se riješiti programima psihosocijalne pomoći, npr. zbog trajnog i nenadoknadivog poremećaja lučenja i izraženosti receptora za neuropeptide oksitocin, vazopresin i čimbenik otpuštanja kortikotropina. Stoga usvojena i deprivirana djeca više ne mogu stvarati povjerljive i čvrste odnose s drugima usprkos kasnijem usvojenju i životu u bogatim obiteljima.

Obrasci privrženosti dijete - skrbnik

Iako je biološka majka najčešće glavni skrbnik za kojega se dijete veže, u razdoblju između 6 mjeseci i 2 godine starosti dijete će se vezati za bilo koju osobu koja će pouzdano odgovarati na njegove potrebe. Odgovori ove odrasle osobe dovesti će do stvaranja individualnih, ali točno određenih obrazaca privrženosti, kao što je to prikazano u tablici. Obrasci privrženosti vidljivi prije 18. mjeseca života djeteta

Najvažnija je kvaliteta odnosa sa skrbnikom

Nesigurne obrasce privrženosti lakše je popravljati što su djeca mlađa. Istraživanja pokazuju da u slučaju nesigurnog odnosa sa majkom veliku pomoć može predstavljati uspostavljanje sigurnog obrasca privrženosti s ocem ili bilo kojom drugom osobom.

Neka će djeca tražiti privrženost i od više drugih osoba čim ih počnu razlikovati, dok većina to čini negdje početkom i tijekom druge godine života. Važno je naglasiti da je kvaliteta odnosa bitnija od samog vremena koje skrbnik provede s djetetom. Dijete će u većoj mjeri istraživati svijet oko sebe ako postoji siguran odnos sa skrbnikom, dok nesigurni obrasci privrženosti dovode do smanjene razine samopouzdanja i ovladavanja različitim kompetencijama adekvatnim za dob djeteta. Nesigurni obrasci privrženosti također su izraz adaptacije djeteta, jer na različite načine povećavaju vjerojatnost njegovog preživljavanja. Tjeskoba zbog razdvajanja, strah ili bolest uzrokovat će da se djetetova privrženost poveća (također povećavajući vjerojatnost preživljavanja). U dobi od 3 do 4 godine, fizičko odvajanje za dijete više ne predstavlja opasnost ako postoji dogovor sa skrbnikom za ponovno sjedinjenje. Nesigurne obrasce privrženosti lakše je popravljati što su djeca mlađa. Istraživanja pokazuju da u slučaju nesigurnog odnosa sa majkom veliku pomoć može predstavljati uspostavljanje sigurnog obrasca privrženosti s ocem ili bilo kojom drugom osobom, pa makar to bila i teta koju dijete viđa samo povremeno. S odlaskom u školu, glavni smisao privrženosti pomiče se prema dostupnosti skrbnika. Ugroženost ovog odnosa u starije djece i odraslih proizlazi iz dugotrajne odsutnosti, prekida komunikacije, emocionalne nedostupnosti ili neprihvaćanja (odbacivanja). Obrasci privrženosti prenose se s roditelja na djecu (prema jednom istraživanju u najmanje 76%, a prema drugom u oko 85% slučajeva), a također se gotovo identične relacije vide i kod zaljubljenih osoba (siguran, podilazeći/izbjegavajući, tjeskoban/preokupirajući i neorganiziran obrazac). Iz svega navedenoga neprijeporan je zaključak da je za svako društvo najbolje i dugoročno najisplativije ulagati u kvalitetan rani razvoj djece, najbolje na način da se što dulje prolongira odvajanje majke od djeteta zbog posla, barem do navršene 3. godine života djeteta.