Mukopolisaharidoze se uglavnom nasljeđuju autosomno recesivno, što znači da oba roditelja moraju imati po jedan oštećeni gen za isti enzim.

Mukopolisaharidi su šećeri koji se normalno nalaze u ljudskom tijelu i čine sastavni dio vezivnog tkiva. Zbog nerazgradnje, odnosno djelomične razgradnje mukopolisaharida dolazi do njihova pretjeranog nakupljanja u stanicama i izvanstaničnom tkivu tijela i razvoja bolesti. Mukopolisaharidoze se uglavnom nasljeđuju autosomno recesivno, što znači da oba roditelja moraju imati po jedan oštećeni gen za isti enzim. Roditelji su zdravi, imaju svaki po jedan zdravi i jedan promijenjeni gen za određeni enzim. Dijete ima 25% šanse da naslijedi po jedan bolesni gen od svakog roditelja. Prisutnost oba bolesna gena u djeteta dovodi do razvoja bolesti.

Što su mukopolisaharidoze?

Mukopolisaharidoze su multiorganske bolesti koje zahvaćaju gotovo sve organe i organske sustave u tijelu stvarajući karakterističnu i tešku kliničku sliku s ranom smrću u dječjoj ili adolescentnoj dobi.

Ovisno o enzimima koji nedostaju, dolazi do nakupljanja određene vrste mukopolisaharida i određene kliničke slike. Danas je poznat nedostatak jedanaest vrsta enzima koji dovode do razvoja sedam kliničkih tipova mukopolisaharidoza. To su progresivne bolesti gdje klinička slika ovisi o trajanju bolesti, tj. količini nakupljenih mukopolisaharida u tijelu. Djeca s ovim poremećajem rađaju se zdrava, bez simptoma bolesti, koji postaju vidljivi s vremenom kako dolazi do nakupljanja šećera u tijelu. Mukopolisaharidoze su multiorganske bolesti koje zahvaćaju gotovo sve organe i organske sustave u tijelu stvarajući karakterističnu i tešku kliničku sliku s ranom smrću u dječjoj ili adolescentnoj dobi, ovisno o tipu bolesti i individualnim razlikama među oboljelima. Enzimska aktivnost od samo 0,1% dovoljna je da klinička slika bolesti bude blažega tijeka.

Dijagnostika

Dijagnoza se postavlja obično nakon razvoja prvih karakterističnih kliničkih simptoma bolesti i to najčešće nakon 12. mjeseca života. Dijagnoza se postavlja u nekoliko etapa. Najprije se učini test probiranja gdje se u 24 satnom urinu dokaže generalizirano prekomjerno izlučivanje mukopolisaharida, a potom se u tom istom urinu dokaže vrsta mukopolisaharida koja se prekomjerno izlučuje. Na temelju vrste mukopolisaharida koji se izlučuje možemo odrediti aktivnost specifičnog enzima koji je odgovoran za njegovu razgradnju. Druga faza dijagnoze odnosi se na test potvrde gdje dokazujemo manjak aktivnosti specifičnog enzima. Test se radi iz krvi gdje se aktivnost enzima mjeri u bijelim krvnim stanicama. Test je također moguće učiniti i na kulturi fibroblasta. Dokazivanjem snižene aktivnosti jednog od jedanaest poznatih enzima, dijagnoza mukopolisaharidoze postaje konačna. Treća faza dijagnoze odnosi se na dokazivanje genske mutacije. Dijagnoza je teška, skupa i dugotrajna zbog velikog broja mogućih mutacija. Prenatalna dijagnoza moguća je iz stanica plodne vode genskom analizom (u slučaju dokazivanja i poznavanja genske mutacije u roditelja) ili određivanjem aktivnosti enzima.

Liječenje

Simptomatsko liječenje odnosi se na liječenje posljedica bolesti na srce, pluća, gornje dišne putove i lokomotorni sustav i zahtjeva suradnju roditelja i specijalista liječnika iz određenih područja. Liječenje same bolesti danas je moguće nadomjesnom enzimskom terapijom.

Zbog zahvaćanja velikog broja organa, liječenje djece oboljele od ove bolesti zahtjeva multidisciplinarni pristup. Simptomatsko liječenje odnosi se na liječenje posljedica bolesti na srce, pluća, gornje dišne putove i lokomotorni sustav i zahtjeva suradnju roditelja i specijalista liječnika iz određenih područja. Liječenje same bolesti danas je moguće nadomjesnom enzimskom terapijom koja se provodi od prije šest godina. Liječenje se temelji na infuzijskom intravenskom davanju enzima koji djetetu u tijelu nedostaje. Dati enzim u tijelu dovodi do razgradnje nakupljenih mukopolisaharida i sprečava njihovo daljnje odlaganje. Danas je moguće enzimsko nadomjesno liječenje za tipove mukopolisaharidoza I, II i VI.

MPS VI - Maroteaux-Lamyjeva bolest

Mukopolisaharidoza tip VI (MPS VI - Maroteaux-Lamyjeva bolest) je jedan od tipova bolesti s teškom kliničkom slikom. Nasljeđuje se autosomno recesivno, pri čemu dolazi do mutacija gena i smanjenje aktivnosti enzima arilsulfataza B, što dovodi do nakupljanja mukopolisaharida naziva dermatan-sulfat u tijelu.

Klinička slika MPS VI

Klinička slika u takve djece je karakteristična za mukopolisaharidoze. Uredna trudnoća i porođaj te prvi mjeseci života bez naznaka buduće teške bolesti karakteristika su bolesti nakupljanja. Prvi simptomi bolesti počinju se primjećivati u prvoj godini života, ali kod blažih oblika bolesti mogu se pojaviti i kasnije. Obično se najprije pojave promjene na lokomotornom sustavu gdje dolazi do smanjenje pokretljivosti i ukočenja zglobova uz otežanu pokretljivost djeteta (sl. 1). Razvija se karakterističan izgled lica s velikom glavom, izbočenim čelom, grubom čvrstom kosom, niskim i širokim nosom, mesnatim uškama, tvrdim obrazima, oči su izbočene, zamućene, jezik je velik kao i tonzile, zubno meso je zadebljano. Djeca su slabovidna zbog zamućenja rožnice (sl. 2), a prisutna je i nagluhost. Zbog promijenjena nosa, ždrijela i usta, prisutne su česte infekcije gornjih dišnih putova, upale uha, otežano disanje, hrkanje te kratkotrajne atake prestanka disanja u snu. Prisutne su promjene na srcu i plućima koje dodatno smanjuju izdržljivost djeteta i otežavaju disanje. Povećanje jetara i slezene dovodi do povećanog promjera trbuha i daljnjeg pritiska na pluća sa smanjenim kapacitetom disanja. Česte su kile pupka ili prepona. Zbog pritiska na kralježničnu moždinu i korjenove živaca moguć je razvoj mijelopatija, kljenuti ekstremiteta i nepokretnosti. Rast je takve djece smanjen tako da su u pubertetu niži od 150 cm. Bitno je naglasiti da su djeca intelektualno uredno razvijena i da u skladu s oštećenjem vida i sluha te motoričkim poteškoćama mogu pratiti nastavni program i pohađati normalno školsko obrazovanje. U blažim oblicima bolesti mladići i djevojke mogu nastaviti i visokoškolsko obrazovanje uz mogućnost zaposlenja prilagođenog uvjetima bolesti. Dijagnoza se postavlja na način prije opisan za sve mukopolisaharidoze. Simptomatsko liječenje odnosi se na sprečavanje progresije promjena lokomotornog sustava što se postiže intenzivnim fizioterapeutskim tretmanima i vježbama zglobova. Vađenje mandula, uključujući i treću, uvelike olakšava disanje i hranjenje djece, a dovodi i do poboljšanja sluha. Nošenje slušnih aparatića pomaže u habilitaciji i školovanju. Promjene vida zapravo nemaju terapije, osim skupe transplantacije rožnice, i ostaju nelječive. Srčana terapija usmjerena je očuvanju funkcije srca i sprečavanju razvoja kardiomiopatije i dekompenzacije dok se upotrebom bronhodilatatora i protuupalnih lijekova nastoje spriječiti atake bronhospazma.

Etiološka enzimska nadomjesna terapija

Etiološka enzimska nadomjesna terapija dostupna je od prije tri godine dok se u Hrvatskoj primjenjuje od prije dvije godine kod dvoje pacijenata s velikim uspjehom. Kod djece se terapijom nadomješta smanjena aktivnost enzima davanjem enzima arilsulfataze B. Enzim se daje jedan put na tjedan tijekom pet sati intravenskom infuzijom. Zbog mogućeg razvoja alergijske reakcije djeca uvijek prije početka terapije moraju dobiti protuupalne lijekove, a u slučaju prisutnosti težeg respiratornog infekta ili bolesti praćene temperaturom liječenje se odgađa do ozdravljenja. Uz navedeni protokol liječenja do sada nije bilo niti jedne teže reakcije na liječenje. Učinak liječenja vidljiv je već nakon mjesec dana kao poboljšanje funkcije i pokretljivosti lokomotornog sustava, posebice ramena. Daljnjom primjenom lijeka dolazi do poboljšanja opće izdržljivosti i kondicije, a time i pokretljivosti djece, veličina jetara i slezene se smanji uz nenapredovanje bolesti srca i pluća. Količina mukopolisaharida izlučena u urinu vraća se uz terapiju na normalne vrijednosti. Davanje enzimske nadomjesne terapije olakšava simptome i sprečava progresiju bolesti te omogućuje bolje životno funkcioniranje djece.

Kvaliteta života bolesnika

Dolazak u bolnicu jednom na tjedan i boravak od pet sati u bolesničkoj sobi zahtijeva posebne prilagodbe životnih navika kako djece tako i roditelja. Roditeljska skrb i znanje nužni su u provođenju terapije kod kuće, davanju lijekova, provođenju medicinskih vježbi, praćenju i uočavanju znakova i pogoršanja bolesti. Unatoč postojanju skupe terapije u liječenju i praćenju bolesnika, osnovna je dobra komunikacija liječnika, roditelja, nastavnika i ostalih suradnih struka. Promicanjem spoznaja o postojanju bolesti, znanjem o njezinim karakteristikama te mogućnostima liječenja među liječnicima i laicima, zajedno možemo pomoći i olakšati život bolesne djece i omogućiti im što bolju kvalitetu života.