Zašto "Internet-nasilnici" to rade?

Ne postoji jednostavan odgovor zašto neki ljudi odluče uzrokovati bol drugima zlostavljajući ih na razne načine, pa tako i putem elektronskih medija. Postoji mnogo mogućih razloga, ali ovo su neki od najuobičajenijih:

• neki misle da neće biti uhvaćeni jer koriste mobitel ili Internet kako bi zlostavljali druge
• osobe koje koriste cyberbullying kako bi drugima naijele bol ljubomorne su, ljute, ili se žele nekome osvetiti, često bez ikakvog razloga
• "Internet-nasilnici" često misle da će izgledati "cool" i biti popularniji ako navedu grupu svojih prijatelja da se zajedno smiju i rugaju nekome
• neki zlostavljaju druge jer im je to nekakav način zabave i jer im je dosadno te imaju puno slobodnog vremena kojeg ne znaju kvalitetno iskoristiti
• mnogi to rade samo da bi se dobro nasmijali ili kako bi izazvali nekakvu reakciju.

Prepoznavanje znakova cyberbullyinga

Tinejdžeri koji osjećaju da im prijatelji i roditelji ne pružaju oblik podrške i socijalne interakcije kakav im je potreban su češće posjetitelji pornografskih i nasilnih internetskih stranica, a također su i rizičniji za zlostavljanje drugih učenika putem Interneta.

Često se postavlja pitanje - koji su to znakovi koji upućuju na to da je dijete uključeno u neprikladne aktivnosti putem virtualne komunikacije (bilo kao nasilnik ili žrtva). Na to pitanje teško je odgovoriti; u većini slučajeva djeca komuniciraju u svijetu s kojim nastavnici i roditelji često nisu u kontaktu, a katkad o tome znaju manje od njih. Čini se da je upotreba virtualne komunikacije toliko rasprostranjena da mnogim tinejdžerima donosi puno pozitivnih aspekata. Tinejdžeri koji osjećaju da im prijatelji i roditelji ne pružaju oblik podrške i socijalne interakcije kakav im je potreban su češće posjetitelji pornografskih i nasilnih internetskih stranica. Oni su i rizičniji za zlostavljanje drugih učenika putem Interneta. Zanimljivo je da mnogi roditelji tvrde kako njihova djeca nisu oduvijek bila izolirana, nego su se većim povezivanjem s virtualnim svijetom udaljavala od realnosti svakodnevnog, stvarnog života. Za tinejdžere koji u stvarnom svijetu nemaju odnos ispunjen ljubavlju s brižnim odraslima i zdrave odnose s vršnjacima, vjerojatnije je da će biti kako počinitelji tako i žrtve u virtualnom prostoru. Najveći rizik da postanu dijelom neprikladnih virtualnih aktivnosti izražen je kod učenika za koje se smatra da su u rizičnoj skupini kad su posrijedi ostali problemi u ponašanju, osobito kod "dežurnih krivaca". Veća je mogućnost da će učenik koji se ne osjeća dijelom školske zajednice tražiti online zajednicu koja može iskoristiti njegovu usamljenost i osjećaj disfunkcionalnosti. Pomaganje učenicima da se osjećaju povezanima i voljenima u domu, školi i među vršnjacima dobiva još više na važnosti ako znamo da ih izostanak povezanosti i brige čini rizičnim za cyberbullying.

Što kaže zakon?

Prema važećem zakonu propisani su načini zaštite od kriminalne djelatnosti djece, i to kroz mjere obiteljsko-pravne zaštite, a mladi od 16 do 18 godina mogu dobiti i maloljetnički zatvor.

Prava i slobode djeteta zaštićeni su na razini cjelokupne međunarodne zajednice donošenjem Konvencije o pravima djeteta. Ona bi djecu trebala štititi i od zloporaba kojima su izložena na Internetu. Ako to promatramo kroz primjere zloporabe na blogovima, posebno treba naglasiti članak 16. Konvencije o pravima djeteta, koji kaže sljedeće: "Dijete neće biti podvrgnuto samovoljnom i nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, obitelj, dom ili dopisivanje, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled", a stavak 2. istoga članka govori: "Dijete ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog miješanja ili napada". Djeca su osobe mlađe od 14 godina. Ona nisu kazneno odgovorna, što znači da se dijete ne može kazneno ni prekršajno goniti, ne može ga se tužiti, ni kazniti. Međutim, ipak su propisani načini zaštite od kriminalne djelatnosti djece, i to kroz mjere obiteljsko-pravne zaštite. To znači da će policija, kad utvrdi da je dijete počinilo kažnjivu radnju, o tome obavijestiti mjerodavni Centar za socijalnu skrb, koji će provesti postupak i eventualno izreći mjeru obiteljsko-pravne zaštite (npr. nadzor nad provođenjem roditeljskog prava). Dakle, i kažnjivo ponašanje djece izaziva institucionalnu reakciju (policije i socijalne službe) radi sprječavanja daljnjeg kriminalnog ponašanja i poduzimanje mjera za zaštitu djeteta od šteta koje takvo ponašanje može imati na njegov daljnji razvoj. Mladi od 16 do 18 godina mogu dobiti i maloljetnički zatvor.

IP adresa - osobna iskaznica na Internetu

Pomoću IP adrese i vlasnik (administrator) internetske stranice i pružatelj usluga mogu znati vrijeme kad je neko računalo pristupilo određenoj stranici, kao i gdje se ono nalazi.

Svakom računalu koje je povezano s Internetom pružatelj usluga dodjeljuje poseban identifikacijski broj - IP adresu. Iz nje se može vidjeti gdje se nalazi određeno računalo i koji se pružatelj usluga koristi za spajanje na Internet. Računalu se nasumično dodijeli nova IP adresa svaki put kad se spoji na Internet. Računala pružatelja usluga bilježe koja se IP adresa dodijelila kojem računalu i u koje vrijeme. Statistike web stranica bilježe IP adrese računala koja su posjetila tu stranicu. To znači da i vlasnik (administrator) internetske stranice, kao i pružatelj usluga mogu znati vrijeme kad je neko računalo pristupilo određenoj stranici, kao i gdje se ono nalazi. Pružatelji usluga i administratori stranica na Internetu zakonom su obvezani držati u tajnosti privatne podatke posjetitelja stranica. To pogotovo vrijedi za stranice na kojima su e-mail, chat, forum ili blog. Privatni podaci su ime i prezime, adresa, broj telefona, e-mail adresa, lozinka, te broj kreditne kartice, ali i IP adresa, s obzirom na to da se iz nje mogu doznati ostali podaci. Međutim, ako se iz nekog razloga protiv posjetitelja stranice podnese prijava policiji, administrator stranice i pružatelj usluga obvezni su surađivati s policijom i omogućiti im uvid u svoje statistike kako bi mogli identificirati i pronaći počinitelja.

Kako prevenirati nasilje putem Interneta?

Conry i Murray savjetuju provođenje nekoliko mjera radi prevencije nasilja putem Interneta:

• Budi pažljiv/a kome na Internetu daješ svoj broj mobitela i ostale osobne podatke.
• Tuđi brojevi mobitela, mail adrese, fotografije, video i slično NIKADA se ne dijele bez znanja te osobe!
• Nikad nikome, osim roditeljima, ne reci svoju lozinku, čak ni prijateljima.
• Ne stavljaj na Internet ništa što ne želiš da vide tvoji prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu.
• Ako dobiješ poruku s nepoznatog broja, ne odgovaraj. Ne trebaš odgovarati ni na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjećaš loše ili neugodno.
• Budi pažljiv/a i obazriv/a prema drugima; kad se šališ, ili kad si ljut/a, uvijek razmišljaj o mogućim posljedicama. Prije slanja, razmisli kako bi ti reagirao/la na takvu poruku.
• Ako dobiješ neprimjerenu poruku, poziv ili si izložen/a nasilju, razgovaraj o tome s roditeljem ili nekom drugom odraslom osobom (nastavnik, pedagog, psiholog) kako se problem ne bi pogoršao. Za to postoje i razne telefonske linije.
• Ako je riječ o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito zastrašujućim prijetnjama, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slučajevima dobro je sačuvati poruke u mobitelu, ili negdje drugdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke ili poziva.

Što trebaju činiti odrasli

Djecu i mlade treba educirati o učinkovitim strategijama pretraživanja i naučiti ih kako da brzo napuste neprikladne internetske stranice.

U svakoj bi školi bilo bi dobro da u školi postoji edukacija o korištenju Interneta na siguran i odgovoran način. Uz edukaciju postoje i drugi alati u službi sigurnosti, poput softverskih rješenja. Najčešće korišteni kompjutorski programi zaštite koji filtriraju i blokiraju neprikladne Internet poruke su ContentProtect, CYBERsitter i NetNanny. Roditelji, kao i nastavnici, trebali bi se trebali potruditi da nauče što više o tom mediju, te poticati djecu da računalo koriste za učenje, a ne isključivo za zabavu. U školama se trebaju organizirati radionice na kojima će učenici otvoreno moći razgovarati o takvim problemima, što znatno pridonosi podizanju svijesti i prevenciji. Osim što upoznaju prijatelje svog djeteta u stvarnom svijetu, roditelji bi trebali upoznati i prijatelje s kojima njihova djeca komuniciraju putem elektronskih medija. Sve je to prirodno i moguće kada je roditelj blizak s djetetom. Općenito, djeca i mladi trebali bi naučiti strategije koje ih osposobljavaju da donose sigurne i odgovorne odluke pri korištenju cyber-komunikacije, te da razviju kritičku medijsku pismenost. Disciplina koja se temelji samo na otkrivanju i kažnjavanju neće biti učinkovita bez primjerene edukacije i senzibilizacije o tome koje sve posljedice po žrtvu može imati cyberbullying. Djecu i mlade treba educirati o učinkovitim strategijama pretraživanja i naučiti ih kako da brzo napuste neprikladne internetske stranice. Dio tog procesa razvoja odgovornosti odnosi se i na upozoravanje kako anonimnost virtualnog prostora ne znači da je taj prostor bezopasan (ne podrazumijeva da ne može imati žrtve). Djeca i mladi moraju postati svjesni kakve posljedice može imati njihovo ponašanje na Internetu. Nadalje, jako je važna uključenost odraslih u virtualni svijet. S djecom (učenicima) pretražujte zanimljivosti na internetskim stranicama. Podaci otkrivaju da većina mladih sama gleda televiziju i ide na Internet. Postavite računala na otvorenim, lako vidljivim mjestima. Učitelji i roditelji trebali bi promatrati aktivnost učenika na Internetu, davati im posebne zadatke te razgovarati o dobrim i lošim informacijama koje postoje u virtualnom prostoru. Dok god je to moguće, dobro je nadgledati pristup Internetu, sve dok se ne pokaže kako su djeca i mladi spremni suočiti se s opasnostima koje prijete u tom okruženju te prikladno reagirati i zaštititi se. Ako roditelji doznaju da im je dijete žrtva nasilja preko Interneta, trebaju poduzeti sljedeće:

• poučiti dijete da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke
• ne brisati poruke ili slike, jer mogu poslužiti kao dokaz
• pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti adekvatne mjere za sprječavanje nasilja
• kontaktirati pružatelja internetskih usluga
• kontaktirati školu
• ako je identitet nasilnika poznat, pokušati kontaktirati njegove roditelje (jer postoji velika vjerojatnost da oni ne znaju kako se njihovo dijete nasilno ponaša)
• kontaktirati policiju ako poruke preko Interneta sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i sl.

Radna terapija i uloga radnog terapeuta kod cyberbullyinga

Dijete zlostavljano putem cyberbullyinga bi se moglo uključiti u grupnu terapiju koja bi mu mogla pomoći da lakše izrazi svoje osjećaje, razumije vlastite i osjećaje drugih članova grupe te stekne sigurnost jer osjeća podršku grupe.

Žrtve cyberbullyinga žrtve su zlostavljanja. Iako ima drugačiji naziv, cyberbullying je zlostavljanje, te se njegove žrtve osjećaju slično kao i žrtve bilo kojeg drugog oblika nasilja. To je početna točka od koje radni terapeut treba krenuti. Naravno, intervencija je uvijek individualna, jer iako su posljedice zlostavljanja slične, različita djeca će različito reagirati na "cyber-nasilje". Može se reći da na području cyberbullyinga radni terapeut ima dvostruku ulogu. On je bitan u prevenciji nasilja putem elektronskih medija isto kao i u intervenciji sa žrtvama cyberbullyinga.

Prevencija

Da bi mogao adekvatno sudjelovati u prevenciji, potrebno je da se radni terapeut informira o tome što je cyberbullying, te koji su praktični načini na koje se djeca i mladi mogu zaštititi kako ne bi postali žrtve tog oblika nasilja. Ako se terapeut odluči u područje svog rada uključiti cyberbullying, zajedno s njegovom prevencijom, bit će potrebno da se dobro upozna sa različitim elektronskim medijima, Internetom te internetskim programima zaštite. Također je važno da stalno bude u tijeku s najnovijim informacijama vezanim uz to područje. Tek tada će moći dati odgovarajuće i korisne savjete o tome kako prevenirati cyberbullying. Radni terapeut ima još jednu važnu ulogu u okviru prevencije, a to je edukacija roditelja. Zbog užurbanog načina života te brige za materijalne potrebe obitelji, mnogi roditelji ne provode dovoljno vremena sa svojom djecom te su ona često prepuštena svom svijetu u kojem veliku ulogu igraju računala i mobiteli. Mnogi roditelji nisu niti svjesni koliko je velika opasnost tih medija. Radni terapeut im to mora dati do znanja te također iznijeti praktične prijedloge kako zaštititi djecu. Edukacija može biti usmjerena i prema djeci; i oni se sami mogu zaštititi. To radni terapeut može učiniti kroz različite radionice s djecom i sa roditeljima. Neki od praktičnih prijedloga za roditelje mogu biti:

• Pronađite vremena za djecu. Nemojte koristiti računalo i Internet umjesto dadilje.
• Naučite više o računalima tako da možete razgovarati s djecom o njima zanimljivim temama.
• Ograničite korištenje računala na jedan ili dva sata dnevno (dobro je uvesti jasna pravila, primjerice nema računala prije škole, prije spavanja, za vrijeme obroka ili prije nego što je napravljena zadaća).
• Stavite računalo u dnevni boravak, ne u dječju sobu. Tako možete nadgledati djecu dok su na Internetu i vidjeti koje stranice posjećuju.
• Pazite da vaše dijete ne provodi previše vremena ispred računala.
• Potičite korištenje računala kao oruđa za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu (npr. igrice).
• Upoznajte njihove prijatelje na Internetu onoliko koliko poznajete i ostale prijatelje.
• Naglasite svojoj djeci kako oni nisu krivi ako su žrtve virtualnog nasilja. Recite da im nećete zbog toga oduzeti pravo na korištenje računala - to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na Internetu.

Intervencija

Budući da je cyberbullying zlostavljanje, samo ima "suvremeniji" oblik, ono na dijete ostavlja posljedice kao i drugi oblici verbalnog i psihičkog zlostavljanja. Radni terapeut će to uzeti u obzir kod provođenja intervencije. Zapravo će koristiti iste/slične procjene, pristupe, modele i medije koje bi koristio i kod djece zlostavljane na staromodni način. Kao procjenu može koristiti radnoterapijsko promatranje, igranje uloga, crtež i igru. Dijete bi se moglo uključiti u grupnu terapiju koja pomaže da dijete u grupi lakše izrazi svoje osjećaje, razumije vlastite i osjećaje drugih članova grupe te stekne sigurnost jer osjeća podršku grupe. Na taj bi način radni terapeut koristio socijalni pristup. U grupi se također, u sklopu psihodinamskog pristupa, mogu koristiti kreativne i projektivne tehnike. Iste se mogu koristiti i u individualnom radu. Neki od korisnih i praktičnih stvari koje radni terapeut može provesti u intervenciji sa žrtvom cyberbullyinga su sljedeći: prije nego odgovore na neku neugodnu poruku koju su primili preko Interneta ili mobitela, možda bi mogli "brojati do deset" kako bi se smirili, razmislili i odlučili ne vraćati istom mjerom. Također je potrebno pronaći način na koji će se dijete smiriti. To može uključivati neke tehnike relaksacije i disanja. I neki sport je dobar medij. Možda jedna smirujuća kupka, zagrljaj plišane igračke ili razgovor s prijateljem. Svako dijete ima svoj način da ponovo uspostavi kontrolu i pronađe mir, a na terapeutu je ta ga pronađe i pomogne djetetu da ga koristi. Ako dijete uspije u tome, vrlo je vjerojatno da će se lakše nositi posljedicama cyberbullyinga te ni samo neće postati "Internet-nasilnik". U slučaju da je dijete zbog psihičkih trauma uzrokovanih cyberbullyingom prestalo izvoditi neke za njega uobičajene ili čak životno važne aktivnosti (hranjenje, spavanje i sl.), radni terapeut će se prvenstveno usredotočiti da ponovno uspostavi izvođenje tih aktivnosti i unese ravnotežu u aktivnosti dnevnog života djeteta.

Zaključak

Cyberbullying kao noviji oblik zlostavljanja među mladima postaje sve rašireniji problem. Koristeći elektronske medije, mladi iz različitih razloga drugim mladima nanose bol, a većina njih nije niti svjesna koliko ozbiljne posljedice takav oblik nasilja može imati. Kako bi se uhvatili u koštac s tim problemom, potrebno je poduzeti konkretne korake. Potrebno je informirati medije, djecu, roditelje, učitelje i zdravstvene djelatnike kako bi cyberbullying dobio pozornost koju zaslužuje, jer znanje je jedan od glavnih oružja za borbu protiv te podmukle vrste nasilja. Radni terapeuti mogu igrati itekako važnu ulogu u cijeloj toj priči, pogotovo u pomaganju žrtvama cyberbullyinga.

Literatura

1) Awake (2007.) Helping youths meet the challenge: The darker side of cyberspace. Awake, vol. 88, No. 3, ISSN 0005-237X, 4-6. New York.
2) Borba, M. (2006.) How to protect kids from cyber-bullying. URL: www.sheknows.com/articles/columnists/michelle-borba/5846- How-to-protect-kids-from- cyber-bullying.htm; Buljan-Flander, G. (2004.) Izloženost djece zlostavljanju putem Interneta. Medix 54/55. Zagreb.
3) Campbell, Marilyn A. (2005) Cyber bullying: An old problem in a new guise?. Australian Journal of Guidance and Counselling 15(1), pp. 68-76.
4) Corny-Murray, (2005.) Sigurni na Internetu: praktični vodič za siguran rad na Internetu kod kuće. Zagreb: Miš.
5) Cyberbullying. URL: http://cyberbully.org
6) Nemet, M. (2008.) Cyberbullying, 8.01.2008. URL: http://spuzva.net/2008/01/08/cyberbullying-nasilje-preko-Interneta/
7) Stop cyberbullying. URL: http://www.stopcyberbullying.org/lawenforcement/index.html
8) Vršnjačko nasilje preko Interneta. URL: http://www.poliklinika-djeca.hr/index.php?option=com_content&task=category§ionid=8&id=36&Itemid=61
9) Willard, N. (2007) Cyber-Safe Kids, Cyber-Savvy Teens. Wiley, John & Sons, Incorporated.