Uvodna razmišljanja

Treba razmišljati i o dobrim i pozitivnim učincima krize: “zbližavanja” s ljudima oko sebe, promišljanje o “pravednijim i normalnijim” vrijednosnim sustavima, lakše otkrivanje i demaskiranje ljudskih karaktera, solidariziranje, humaniziranje…

Pisati o bipolarnom afektivnom poremećaju (BAP-u) ili bipolarnom poremećaju raspoloženja, a ne ponavljati niz do sada poznatih saznanja, činjenica, ali i pretpostavki, hipoteza, različitih stavova, bilo bi praktički nemoguće. No, ako i razloge ponavljanja znanja o BAP-u opravdamo i podržimo zbog nekih čitatelja ovog teksta, kojima će to biti po prvi puta da nešto o tome pročitaju, najvećem dijelu nas to će biti podsjetnik prije svega na onu o “majci znanja” (Repetitio est mater studiorum.).

Međutim, sadašnji trenutak naše civilizacije čiji početak možemo odrediti od konca 2019. i koji još uvijek traje s različitom dinamikom (travanj 2020.), opisuje, čini se, neko epsko, gotovo biblijsko vrijeme – vrijeme COVID-19 pandemije. Pandemija koja je umnogome, bar na neko vrijeme (a možda i trajno?) promijenila paradigmu života i življenja na našem planetu. Svi postavljamo bezbroj pitanja, kako sebi, tako i onima oko sebe, od kojih na većinu već znamo odgovor da odgovora nema. I upravo je tu, u nepoznatom, ishodište “pandemijskog straha i tjeskobe”, krize koja nas sve “grize”. Osim “loših strana” COVID-19 krize: redukcije temeljnih ljudskih socijalnih interakcija i stimulusa, anticipacije ozbiljnih gospodarskih problema i previranja sa svekolikim posljedicama na život uopće, ne mogu se zaobići i zanijekati činjenice i razmišljanja o dobrim i pozitivnim učincima krize: “zbližavanja” s ljudima oko sebe, promišljanje o “pravednijim i normalnijim” vrijednosnim sustavima, lakše otkrivanje i demaskiranje ljudskih karaktera, solidariziranje, humaniziranje…

Život osoba s BAP-om i društvena stigma

Je li COVID-19 pandemija u već postojećim lošim sustavima i situacijama jednako tako donijela ili može donijeti i loše i dobre promjene? Ako gore navedeno uzmemo kao premisu, onda je odgovor pozitivan. Jedan takav loš sustav je svakako bolest, bolesno stanje, poremećaj kao što je i BAP, odnosno čovjek koji boluje od BAP-a.

Fenomenološki promatrajući BAP je iznimno heterogen u svom izričaju i kliničkoj slici gdje se događaju promjene u gotovo svim psihičkim i tjelesnim funkcijama, kao i u socijalnom funkcioniranju. Te promjene su nerijetko ekstremnih obilježja. BAP za sada (još uvijek?) predstavlja psihijatrijski entitet kojeg, bez sumnje, očituje kompleksnost i recidivi, ali i kronicitet? U temelju simptomatike i brojnih psihopatoloških fenomena je poremećaj raspoloženja, ali u psihičkom statusu možemo naći i/ili disforiju, razdražljivost, iritabilnost, emocionalnu labilnost, poremećaj pažnje, poremećaj svijesti, psihotične simptome, formalni poremećaj mišljenja, poremećenu psihomotoriku (od katatonog stupora do katatonog nemira), poremećaje nagona (od suicidalnosti do agresije; od hiperseksualnosti do aseksualnosti), kognitivne funkcionalne poremećaje, pseudodemenciju, poremećaje spavanja, abuzus alkohola i psihoaktivnih tvari, ovisnosti, poremećaje hranjenja, poremećaje osobnosti, poremećaje vegetativnih funkcija, somatske poremećaje. Upravo iz ovih činjenica proizlazi stav i mišljenje da je BAP često neprepoznat, nedijagnosticiran i, posljedično tome, kasno i neadekvatno liječen.

Neprimjerena “označenost” i stigma, rekao bih svega što počinje s prefiksom psih-, proizlazi najčešće i najviše iz arhaičnog straha od “ludila” ili gubitka mogućnosti upravljanja svojim ponašanjem koji u sebi još uvijek nosi misterij i enigmu ljudskog emocionalnog. Iz takvog konteksta često se postavlja pitanje može li se “živjeti” u punom smislu te riječi sa psihičkom bolešću, u ovom slučaju, s bipolarnim afektivnim poremećajem, njegovom nepredvidljivošću i bremenitošću koja ga opisuje. Mnogi umnici, umjetnici, genijalci… koji su iza sebe civilizaciji i čovječanstvu ostavili svoja djela, su bili bolesni i nosili ”križ” bipolarnog afektivnog poremećaja (Andersen, Balsac, Hemigway, Dickens, Tolstoj, Zola, Čajkovski, Schumann, Rossini, Baudeliare, Poe…). Rekli bi, po ovim činjenicama, da se itekako može kvalitetno i ispunjeno živjeti i s ovim poremećajem jer je jasno da intelektualni potencijal i mentalna sposobnost uglavnom nije kompromitirana, osim možda u samim akutnim fazama. Ono što danas znamo i savjetujemo, a bez sumnje ima pozitivni učinak, jest kontinuirano praćenje i liječenje BAP-a. Rezultati liječenja u današnjem trenutku dosega psihijatrijske znanosti su bez ikakve sumnje značajno pozitivni i dobri u odnosu na neliječene bolesnike ili one “liječene” bilo kakvim alternativnim načinima.

COVID-19 i oboljeli od bipolarnog afektivnog poremećaja

Dodatno značajno opterećenje na mentalno zdravlje svakako je i gotovo razumljivo negativno anticipiranje skore budućnosti. To zacijelo traži dosta mentalne energije i emocionalnog kapaciteta da se prevlada kriza i uravnoteži sveukupno ljudsko funkcioniranje.

U ovom članku neću detaljno pisati i opisivati kliničke slike svih mogućih pojavnosti BAP-a, od hipomaničnih do maničnih stanja, od subdepresivnih, disforičnih do dubokih depresivnih epizoda. Upravo ta cijela lepeza “suprotnosti” koju ova bolest iskazuje u jednog čovjeka je nevjerojatna i još uvijek mistična, usprkos znanstvenim dostignućima, neurobiologijskim i neurotransmisijskim vrlo egzaktnim objašnjenjima i znanjima. Nozologija i klasifikacija BAP-a vrlo dobro determiniraju pojedine faze ove bolesti kao i njenu dinamiku što predstavlja osnovu za preporučene smjernice, kako u  dijagnosticiranju, tako i u terapijskom pristupu. No, iako se tipični oblici bipolarnog poremećaja raspoloženja sastoje od maničnih i depresivnih epizoda, koje se smjenjuju s razdobljima normalnog raspoloženja ili remisije, između se (kod nekih može biti i jedini izričaj BAP-a) rijetko simptomi manije i depresije mogu izmijenjivati iz dana u dan, nekad čak iz sata u sat i to u širokom rasponu intenziteta, pojavnosti i kvalitete (miješana epizoda, brza izmjena epizoda). Sve to nas upućuje na razmišljanje o iznimnoj kompleksnosti ove bolesti i izazovu u kliničkom i znanstvenom smislu.

Želim zabilježiti još jedno kliničko iskustveno promišljanje koje proizlazi iz dugogodišnjeg rada u psihijatriji i pokušavanja pomaganja ljudima. To su oni ljudi i njihove smetnje, pa onda i posljedice takvih stanja i ponašanja, koje najčešće, kolokvijalno, svrstavamo u bipolarni spektar ponašanja. Supklinički intenzitet smetnji, specifičnost strukture ličnosti, granična disfunkcionalnost, stalno na “nekom rubu”, heterogena dinamika “subfaza” su najčešće u osobnoj karti ovog “sindroma”. Mnogi prožive cijeli život u “ovom spektru” jer, ovisno o društvenoj kulturi, zahtjevnosti okoline, budu prihvaćeni kao takvi (npr. “veseljaci, ali  malo više”, “potišteni više nego očekivano” ili sl.). No, jedan dio njih može ponekad objektivno dosegnuti intenzitet i kvalitetu, a i posljedično ponašanje i disfunkciju, koja će zasluživati našu pažnju i potrebu svekolikog psihijatrijskog liječenja.

Kada govorimo o genezi i etiologiji BAP-a, zajednički nazivnik svih teorija i hipoteza je endogenitet, u osnovi za sada nepoznato. Brojna su istraživanja pokušavala naći neke uzročno-posljedične veze od genetike do egzogenih čimbenika, trauma, stresa, no nikakvo čvrsto uporište nije nađeno osim “svega po malo” pa to onda nazivamo endogeno!

U tom kontekstu, što očekivati i može li se uopće očekivati bilo kakve posebnosti u ovom vremenu pandemije virusom COVID-19 od bolesnika s BAP-om? Hoće li biti veća incidencija faza bolesti, bilo manije ili depresije? Postoje li neke specifičnosti u zbrinjavanju i liječenju ovih bolesnika? Jesu li bolesnici koji boluju od BAP-a u većem riziku od infekcije  COVID-19? Kojega bolesnika s BAP-om poslati na pregled psihijatru u vrijeme COVID-19 pandemije? Kako komunicirati s bolesnicima…?

Pandemija COVID-19 u današnjem globalnom svijetu izazvala je, i još uvijek podržava, globalno krizno stanje svakog čovjeka koji se nalazi pod posljedicama pandemije – od svih epidemioloških mjera, psiholoških do gospodarskih učinaka. Dodatno značajno opterećenje na mentalno zdravlje svakako je i gotovo razumljivo negativno anticipiranje skore budućnosti. To zacijelo traži dosta mentalne energije i emocionalnog kapaciteta da se prevlada kriza i uravnoteži sveukupno ljudsko funkcioniranje. U samom početku kriznog stanja većina populacije, uz kvalitetno, primjereno i argumentirano “vođenje kroz krizu”, rabi racionalni pristup i stav te se sukladno istom i ponaša. Naravno da je duljina trajanja krize u korelaciji s povećanim rizikom od veće incidencije mentalnih poremećaja.

Stoga, u ovim počecima pandemije i svih posljedica na naše živote, nije bilo ni očekivati neke naglašene posebnosti u mentalnom zdravlju populacije pa tako niti kod ljudi s BAP-om. Tome svjedoče i vrlo egzaktni podaci s Klinike za psihijatriju KBC Split gdje od sredine ožujka do konca travnja 2020., (dakle u mjesec i pol “kriznog razdoblja” – strogih epidemiološkim mjera, socijalne izolacije, “suspendirane” zdravstvene zaštite, osim hitnoće, loših vijesti…), nismo zabilježili nikakav porast pregleda u hitnoj psihijatrijskoj ambulanti koja radi 0-24 sata, a niti porast po nekoj specifičnoj psihijatrijskoj patologiji. Tome pridodajem i činjenicu da smo stalno bili u kontaktu sa svojim bolesnicima i liječnicima obiteljske medicine, bilo putem telefona, mail-a ili društvenih mreža (koje brojeve i adrese smo javno objavili), a gdje također nismo zapazili bilo kakve promjene u odnosu na “normalno “ razdoblje prije pandemije. Sve se odnosi na sveukupnu psihijatrijsku kazuistiku pa tako i na bolesnike s BAP-om. Naši psihijatri i psiholozi su također stalno dostupni za savjet i podršku svim zdravstvenim djelatnicima, no niti tu nije bilo značajnijeg “posla” do sada (30. travnja 2020.)

Naravno da je jedno od najrizičnijih stanja za infekciju COVID-19 manična faza bolesti BAP-a jer je paradigma maničnog ponašanja rizično i nekritično ponašanje pa tako i u odnosu prema aktualnoj ugrozi i svemu što ona nosi. Upravo zbog toga, manične bolesnike treba hitno zbrinjavati i upućivati na hospitalni tretman jer će se tako prevenirati potencijalno ozbiljno nekontrolirano ponašanje koje u ovakvoj krizi i situaciji ugrožava  bolesnika, ali i sve nas sa zarazom. Razumljivo da su i suicidalni bolesnici u depresivnoj fazi BAP-a oni koji su indikacija za psihijatrijsku hospitalizaciju i zbrinjavanje, a posebno još u ovakvoj kriznoj situaciji i ugrozi gdje egzogeni čimbenici krize pojačavaju intenzitet simptomatike.

Zaključak

Zaključnog razmišljanja još nema, a možda ga neće ni biti, no najvažnije je u ovo globalno krizno vijeme, a i uopće, uspostavljati komunikaciju, bilo kakvu, od izravne koje je za sada, razumljivo, svedena na minimum, do virtualne preko svih mogućih kanala. S bolesnicima, liječnicima obiteljske medicine, rodbinom bolesnika, socijalnom službom, policijom i sa svima koji mogu pomoći međusobno komunicirajući. Zatvarajući ili pokušavajući zatvarati krug međusobnih kontakata, savjeta i preporuka bez ikakve sumnje utječemo u pozitivnom smislu na dinamiku bolesnih stanja (pa tako i BAP-a), prevenciju pogoršanja i liječenje u ovo doista nevjerojatno doba pandemije COVID-19 koje ćemo u potpunosti posvijestiti i razumjeti, racionalno i emocionalno pozicionirati, tek kada, nadam se prođe i, ostavi svoj miraz.  

Literatura

1. Hotujac LJ. Poremećaji raspoloženja. Muačević V. i sur. Psihijatrija. Medicinska naklada. Zagreb, 1995. 349-370.
2. McDonald C., Schulze K., Murray R.M., Tohen M. Bipolar disorder: the upswing in research and treatment, Taylor and Francis, 2005.