Borelioza

Uzročnici i rezervoari

Uzročnik borelioze (lajmska bolest) su spirohete: B.burgdorferi sensu stricto,  B.garinii i B. afzelii, a prenose ih krpelji. Glavni rezervoari borelija su sitni šumski glodavci i ptice.

Putovi prijenosa

Bolest se prenosi ubodom zaraženog krpelja iz roda Ixodes. Javlja se u razdoblju od svibnja do rujna, a rizične skupine su: šumski radnici, izletnici, planinari i svi oni koji profesionalno ili rekreativno borave u prirodi i mogu doći u kontakt s krpeljima.

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj

Borelioza je u našoj zemlji endemski rasprostranjena na sjeverozapadu, osobito u predjelima Medvednice, Međimurja, Varaždina, i Koprivnice. Javlja češće u kontinentalnom dijelu, rijetko u priobalju, sjevernije od Zadra.

Glavni znaci i simptomi bolesti

Prvi, rani stadij bolesti se očituje kao Erythema chronicum migrans. Promjene na koži se manifestiraju kao crvenilo koje se širi centrifugalno oko mjesta uboda zaraženog krpelja. Može biti homogeno ili prstenasto s blijedim arealom u sredini. Obično se javlja tri dana do 16 tjedana nakon uboda.

Borelioza se manifestira različitim kliničkim oblicima bolesti koji uključuju kožne i zglobne manifestacije te neurološke poremećaje. Inkubacija je od tri do 32 dana, a nerijetko se javlja u tri stadija. Prvi, rani stadij bolesti se očituje kao  Erythema chronicum migrans. Promjene na koži se manifestiraju kao crvenilo koje se širi centrifugalno oko mjesta uboda zaraženog krpelja. Može biti homogeno ili prstenasto s blijedim arealom u sredini. Obično se javlja tri dana do 16 tjedana nakon uboda. Nakon više dana, tjedana ili mjeseci od infekcije, može nastupiti kasna faza bolesti. Borelije se mogu krvlju raširiti iz kože i inficirati sekundarna tkiva. Neuroborelioza je najčešća komplikacija, koja se manifestira u obliku poremećaja centralnog živčanog sustava, a javlja se u oko 10% bolesnika. Može se prezentirati sa slikom limfocitnog meningitisa, Belove paralize i radikuloneuritisa. Mogu se pojaviti i intermitentni artritis i karditis s poremećajem ritma. Kasna kožna manifestacija može se pojaviti u obliku Acrodermatitis chronica atrophicans, perzistentne kožne infekcije, koja pogađa ekstremitete, uzrokujući upalu i atrofiju kože s pratećom neuropatijom. Bolesnik može imati jedan ili sve stadije bolesti, ali u pojedinim slučajevima bolest može biti i asimptomatska. 

Liječenje

Kako se radi o bakterijskoj bolesti liječenje se provodi antibioticima. Erythema chronicum migrans se liječi: doksiciklinom, azitromicinom, amoksicilinom ili cefuroksim aksetilom. Paraliza ličnog živca, meningitis te neuroborelioza se liječe ceftriaksonom, a karditis i artritis se liječe ceftriaksonom ili doksiciklinom.

Erlihioza

Uzročnici i rezervoari: Humanu erlihiozu uzrokuju bakterije iz roda Ehrichlia (Erlichia chaffeensis i Erlichia phagocytophila). Rezervoari mogu biti sitni glodavci, jeleni ali i psi.

Putovi prijenosa: U Europi je glavni vektor krpelj iz roda Ixodes.

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj: Za sada nema podataka o rasprostranjenosti ove bolesti u Republici Hrvatskoj, ali se bilježe pojedinačni slučajevi u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.

Glavni znaci i simptomi bolesti: nema jasno izraženih specifičnih znakova bolesti. Bolesnici imaju opći infektivni sindrom s visokom temperaturom, glavoboljom, mučninom, bolovima u mišićima, općom slabošću, ponekad osipom, a u rjeđim slučajevima mogu se pojaviti i znaci upale mozga i moždanih ovojnica.

Liječenje: Liječenje se obično provodi doksiciklinom. 

Krpeljni meningoencefalitis

Uzročnici i rezervoari

Uzrok bolesti je virus krpeljnog meningoencefalitisa (KME), a virus cirkulira između domaćina vertebrata (uglavnom glodavaca, a moguće i gmazova i ptica) i vektora - krpelja.Sitni glodavci su najčešći rezervoari, a zatim i velike divlje životinje (jeleni i srne), te velike domaće životinje na slobodnoj ispaši (ovce i koze, koje u fazi viremije mogu lučiti virus mlijekom).

Putovi prijenosa

Zbog anestezirajuće supstancije u slini krpelja nerijetko je ubod bezbolan, pa se zaražena osoba često ne može sjetiti uboda. Najčešća predilekcijska mjesta na tijelu su: vlasište, osobito područje iza uha, ispod pazuha, područje prepona i pregib ispod koljena.

Kao i borelioza, KME se prenosi ubodom zaraženog krpelja iz roda Ixodes. Nakon uboda od strane zaraženog krpelja, virus se inokulira u kožu, lokalno se razmnožava u regionalnim limfnim čvorovima i cirkulacijom raznosi po organizmu, a u drugoj fazi bolesti inficira centralni živčani sustav (CŽS). Aktivnost krpelja ovisi o temperaturi i relativnoj vlazi, a najjača je krajem proljeća i tijekom ljeta. Nalaze se uz rubove šuma, na livadama, u močvarnim i grmovitim predjelima na nadmorskoj visini ispod 800 metara. Virus prenose i odrasli krpelji i njihovi razvojni oblici (larve i nimfe). Zbog anestezirajuće supstancije u slini krpelja  nerijetko  je ubod  bezbolan, pa  se zaražena osoba često ne može sjetiti uboda. Najčešća predilekcijska mjesta na tijelu su: vlasište, osobito područje iza uha, ispod pazuha, područje prepona i pregib ispod koljena. Iako je prijenos virusa predominantno putem krpelja, opisane su i epidemije u kojih je infekcija prenesena nepasteriziranim mlijekom i mliječnim proizvodima  koza i ovaca. Profesionalno izložene skupine su: šumski radnici, lovci, izletnici, sakupljači gljiva i šumskih plodova te zemljoradnici. Sezonska pojavnost KME u centralnoj Europi ima dva pika pojavnosti bolesti: lipanj/srpanj i rujan/listopad.

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj

U Hrvatskoj je endemično žarište u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske: okolica Koprivnice, Zagreba, Varaždina, Bjelovara, a na sjeveroistoku: okolica Našica i Vinkovaca. Opisano je i žarište u Gorskom kotaru. KME nije zabilježen na jugu Hrvatske i na otocima.

Glavni znaci i simptomi bolesti

Tijekom druge faze razvijaju se simptomi meningitisa, meningoencefalitisa ili meningoencefalomijelitisa, a trajne neuropsihijatrijske posljedice mogu se pojaviti u 10 - 30% bolesnika

Inkubacija je obično sedam do 14 dana, a može varirati od dva do 28 dana. U većine bolesnika tipičan tijek bolesti odvija se u dvije faze. Prva faza je febrilna faza s općim infektivnim simptomima (povišena temperatura, malaksalost, glavobolja, zimice i dr.), obično traje dva do osam dana i odgovara viremiji. Nakon toga slijedi razdoblje bez simptoma koje može trajati od jednog do 20 dana. Druga faza bolesti započinje s naglim povišenjem tjelesne temperature, povraćanjem, mučninom, glavoboljom, fotofobijom, ukočenošću vrata te različitim neurološkim ispadima (pareze, paralize, gubitak osjeta, konvulzije). Tijekom druge faze razvijaju se simptomi meningitisa, meningoencefalitisa ili meningoencefalomijelitisa, a trajne neuropsihijatrijske posljedice mogu se pojaviti u 10 - 30% bolesnika. Iako rijetko, infekcije se mogu javiti i u asimptomatskom obliku. 

Liječenje

Liječenje je simptomatsko, bolesnike u pravilu treba hospitalizirati, a u težim slučajevima se liječe u jedinicama intenzivne skrbi. Osobe koje su profesionalno izložene čestim ubodima krpelja trebaju se cijepiti dva puta u razmaku od 3-4 tjedna te docijepiti jednom dozom cjepiva nakon godine dana te svakih 3-5 godina. 

Rikecioze

Uzročnici i rezervoari: Od rikecioza u Hrvatskoj je danas važna bolest pod nazivom kvržičavi pjegavac (mediteranska vrućica) čiji je uzročnik Rickettsia conorii. Glavni rezervoar je pas.

Putevi prijenosa: Bolest se prenosi ubodom psećeg krpelja (Rhiphicephalus sanguineus).

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj: U Hrvatskoj se bolest povremeno pojavljuje u dalmaciji, osobito u prigradskim područjima.

Glavni znaci i simptomi bolesti: Inkubacija je oko pet do sedam dana. Počinje općim infektivnim sindromom kojim dominiraju glavobolja, bolovi u mišićima i malaksalost, a često je prisutan primarni afekt na mjestu uboda (tache noire) u obliku malog ulkusa na koži s uzdignutim rubom i crnim nekrotičnim središtem.

Liječenje: Bolest se liječi doksiciklinom.

Tularemija

Uzročnici i rezervoari: Francisella tularensis je uzročnik tularemije. To je u prvom redu bolest divljih životinja, a najvažniji rezervoari su: zečevi, kunići, voluharice, štakori, vjeverice.

Putovi prijenosa: Postoji više različitih putova prijenosa bolesti, što za posljedicu ima i više različitih manifestacija bolesti. Infekcija se može prenijeti ubodom krpelja (Dermacentor reticulatus), ali i buha i uši, zatim direktnim kontaktom s krznom ili mesom zaraženih životinja, jedenjem zaražene hrane ili zagađenom vodom te aerosolom.

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj: U Hrvatskoj je bolest rasprostranjena u Moslavini i Posavini, a najčešće se javlja u sezoni lova na zečeve.

Glavni znaci i simptomi bolesti: Inkubacija za ovu zoonozu je relativno kratka i iznosi od tri do osam dana, obično oko pet dana. Klinička manifestacija ovisi o načinu prijenosa infekcije. Infekcija kontaktom s krznom ili mesom zaražene životinje ili ubodom krpeljom dovodi do takozvanih vanjkih oblika bolesti: ulceroglandularni, glandularni, oculoglandularni ili tonziloglandularni oblik. Konzumacija zaražene hrane i vode ili inhalacija kontaminirane prašine dovodi do razvoja unutarnjih oblika bolesti kao što su: plućni, abdominalni (intestinalni) i tifoidni oblik bolesti. Bolest, kao i većina drugih zaraznih bolesti započinje općim infektivnim sindromom (vrućica, malaksalost, zimica, glavobolja i td.) i primarnom ulceracijom na koži ukoliko se radi o vanjskom obliku bolesti.

Liječenje: Bolest se liječi gentamicinom ili doksiciklinom.

Denga

Uzročnici i rezervoari

Virusi dengue su jednolančani RNK virusi, a razlikujemo četiri serotipa virusa: denga-1, -2, -3 i -4. Svaki serotip nakon infekcije ostavlja doživotnu imunost na isti serotip, te kratkotrajnu križnu imunost. Svi serotipovi mogu uzrokovati teške i smrtonosne oblike bolesti. 

Putovi prijenosa

Čovjek se inficira ubodom zaraženog komarca roda Aedes. Aedes aegypti je najvažniji vektor, ali zadnjih godina sve važniji vektor, osobito u Europi, je Aedes albopictus (tigrasti komarac). Virus se na čovjeka prenosi komarčevom slinom, replicira se u ciljnim organima, inficira leukocite i limfno tkivo, te se oslobađa u cirkulaciju I dovodi do viremije. Ubodom i sisanjem krvi zaraženog čovjeka, ženka komarca unosi virus koji se replicira u crijevu i drugim organima te inficira pljuvačne žlijezde komarca i na taj se način dalje širi.

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj

Prvi podaci o prisutnosti tigrastog komarca u Hrvatskoj zabilježeni su 2004. godine tijekom uobičajene inspekcije. Larve Ae. albopictusa su nađene u području Prečkog (jugozapadni dio grada), a za samo nekoliko godina, ovaj važan vektor za viruse denge se proširio cijelom Hrvatskom. Hrvatska do ljeta 2010. g. nije bila zabilježena kao endemsko područje za virus denge. U ljeto 2010. g., na poluotoku Pelješcu su potvrđena prva tri autohtona slučaja denge, što je Hrvatsku zajedno s Franscuskom i Grčkom svrstalo u mediteranske zemlje u kojima se denga pojavila kao emergentna bolest. Molekularnom analizom je dokazano da je infekciju izazvao tip 1 virusa denge. 

Glavni znaci i simptomi bolesti

Infekcija virusom dengue može rezultirati s nekoliko

kliničkih oblika: kao obična vrućica, klasična denga vrućica, denga hemoragijska vrućica i denga šok sindrom. Obična vrućica ima blagu kliničku sliku ili je asimptomatska. Kod denga vrućice se javljaju slijedeći simptomi bolesti: glavobolja,vrućica, bolovi u mišićima i zglobovima, mučnina, povraćanje, osip, te različite hemoragijske manifestacije (petehije, purpura, ekhimoze, gingivalno krvarenje, hematemeza, melena, hematurija, pojačano menstrualno krvarenje). U težim oblicima bolest se može manifestirati s encafalitisom ili encefalopatijom uz letargiju, konfuziju, pareze, sve do pojave kome. Da bismo potvrdili da se radi o denga hemoragijskoj vrućici moraju postojati četiri kriterija: vrućica, hemoragije, trombocitopenija (≤ 100 000/mm³) te objektivni podaci o propusnosti krvnih žila (povišeni hematokrit od 20 % i više, niski albumin, pleuralni i drugi izljevi). Najteži oblik bolesti je denga šok sindrom koji se javlja u četiri faze: u prvoj fazi bolesnik ima simptome općeg infektivnog sindroma, te pozitivan tourniquet test kao jedini dokaz hemoragija; u drugoj fazi se uz sve ove simptome javlja i spontano krvarenje; u trećoj fazi bolesti razvijaju se znaci cirkulatorne insuficijencije koji vodi do četvrte faze s razvijenim šokom.

Liječenje

Bolest se liječi simptomatski, a teški oblici zahtijevaju mjere intenzivnog liječenja. Za većinu bolesnika je potrebna hospitalizacija koja za blage oblike može biti kratkotrajna.

Encefalitis zapadnog Nila

Uzročnici i rezervoari

Bolest se prenosi virusom encefalitisa zapadnog Nila. Virus encefalitisa zapadnog Nila  pripada obitelji Flaviviridae rodu flavivirus. Virus se dijeli u dva genska koljena (roda). Koljeno 1 je povezano s bolesti u ljudi i konja širom svijeta, od srednjeg Istoka (Izraela), Sjeverne Amerike, istočne Europe, Azije i Australije, dok koljeno 2 sadrži enzootske sojeve iz Afrike, ali se zadnjih godina registrira i u ljudi u Europi, pa je tako molekularno dokazan i u dva bolesnika u Hrvatskoj. Rezervoari su ptice selice koje imaju dugotrajnu viremiju, a mnogo manju važnost imaju mali sitni glodavci. Konji mogu biti inficirani i razviti bolest, ali ne pridonose širenju infekcije.

Putovi prijenosa

Bolest se prenosi ubodom zaraženih komaraca, a najčešći vektori su  komarci roda  Culex i Aedes.

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj

U Hrvatskoj su do sada zabilježene dvije manje epidemije: 2012.g . u Osječko-baranjskoj, Brodsko-posavskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji, a 2013. g. u Zagrebačkoj županiji.

Glavni znaci i simptomi bolesti

U oko 1% bolesnika, razvijaju se teški oblici bolesti s visokom temperaturom, glavoboljom, zakočenošću vrata, dezorjentiranošću, tremorom, slabošću mišića, gubitkom vida, ukočenošću, paralizom i komom. Bolest se može manifestirati kao meningitis ili encefalitis.

Infekcija u ljudi s virusom zapadnog Nila najčešće srećom prolazi asimptomatski. Inkubacija je od dva do 14 dana. Blaži oblici bolesti počinju povišenom tjelesnom temperaturom  iznad 39°C, uz zimicu, glavobolju, najčešće frontalnu, s bolovima u mišićima i gastrointestinalnim simptomima. Bolest obično traje tjedan dana, ali je period rekonvalescencije često produljen i praćen umorom i poremećajem koncentracije. U trećine do polovine bolesnika može se javiti rozeolarni ili makulopapulozni osip. U oko 1% bolesnika, razvijaju se teški oblici bolesti s visokom temperaturom, glavoboljom, zakočenošću vrata, dezorjentiranošću, tremorom, slabošću mišića, gubitkom vida, ukočenošću, paralizom i komom. Bolest se može manifestirati kao meningitis ili encefalitis. Neurološki poremećaju mogu trajati i nekoliko tjedana, ali ostati i trajno. Starije i imunokompromitirane osobe razvijaju puno češće teške oblike bolesti s neurološkim poremećajima.

Liječenje

Liječenje je simptomatsko, bolesnici se trebaju hospitalizirati, a teški oblici encefalitisa se liječe u jedinicama intenzivne skrbi.

Lišmanijaza

Uzročnici i rezervoari

Uzročnik lišmanijaze su protozoe Leishmania. Uzročnici visceralne lišmanijaze su: Leishmania donovani i L. infantum, dok su  L. major i L. tropica uzročnici kronične kožne lišmanijaze. Kronična kutana i mukokutana lišmanijaza su uzrokovane lišmanijama:  L. amazonensis, L. mexicana, L. braziliensis, L. guyanensis and L. peruviana. Kao rezervoari ovog parazita označeni su različiti sisavci uključujući glodavce, majmune, canide, ali jedini značajan rezervoar je pas. 

Putovi prijenosa

Bolest na području Europe prenose sitni komarci (nevidi) iz roda Phlebotomus. L. infantum se može prenijeti s majke na dijete, ali i zajedničkim špricama. Sve češće se bilježe i koinfekcije lišmanija s HIV-om.

Rasprostranjenost u Republici Hrvatskoj

Lišmanijaza se u ljudi i pasa u Hrvatskoj javlja u području obale i otoka centralne i južne Dalmacije, a najčešći vektori su Phlebotomus tobbi i Phlebotomus neglecti . 

Glavni znaci i simptomi bolesti

Inkubacija se kreće od desetak dana, pa i do nekoliko mjeseci. Kožna lišmanijaza se manifestira s pojedinačnim ili višestrukim kožnim lezijama koje mogu cijeliti i po nekoliko mjeseci,a iza toga ostaju ružni ožiljci. Mukokutana lišmanijaza se javlja u Americi. Medicinski najznačajniji oblik bolesti je visceralna lišmanijaza koja ako ostane neprepoznata i neliječena dovodi do smrtnog ishoda. Paraziti se distribuiraju u jetri, slezeni i koštanoj srži, a simptomi bolesti su: vrućica, malaksalost, povećanje jetre, slezene i limfnih čvorova uz izraženu malaksalost. 

Liječenje

Kožna lišmanijaza se liječi natrijevim stiboglukonatom ili meglumin antimonijatom, a alternativno flukonazolom i ketokonazolom. Lijek izbora za visceralnu lišmanijazu je liposomalni amfotericin B, a kao alternativa se može primijeniti standardni amfotericin B ili pentavalentni antimon.

Literatura