Istraživanje je obuhvatilo 234 komatoznih bolesnika liječenih u jedinici intenzivnog liječenja između 2004. i 2010. godine, koji su preživjeli izvanbolnički kardijalni arest i koji su podvrgnuti standardnom protokolu 24-satne terapijske hipotermije. Bolesnici su stratificirani s obzirom na postojanje ili odsutnost sinus bradikardije, definirane kao frekvencija srca manja od 50 otkucaja u minuti. Kao primarni ishod je promatrana stopa smrtnosti nakon 180 dana od aresta.

Stopa smrtnosti nakon 180 dana od aresta je bila 62% manja (17%) kod bolesnika sa sinus bradikardijom prisutnom tijekom terapijske hipotermije u odnosu na  bolesnike bez sinus bradikardije (38%). Sinus bradikardija je ostala neovisan prediktor manje smrtnosti (50%) čak i nakon analize poznatih čimbenika zabune (dob, spol, komorbiditet, osvjedočeni kardiopulmonalni arest i rana reanimacija svjedoka).

Sinus bradikardija je prema istraživanju bila također povezana s boljim neurološkim statusom 180 dana nakon aresta.

„Mnogo se raspravlja o definiranju kriterija za identifikaciju pacijenata koje bi trebali prestati liječiti kada je vegetativno stanje neizbježno. Ne smijemo odustati od pacijenata koji još imaju šanse, stoga je ovo područje u kojem moramo biti vrlo sigurni. Naši rezultati pružaju rani pokazatelj pacijenata koji bi mogli imati dobar ishod. Nadamo se da ćemo u budućnosti biti sposobni, u kombinaciji s drugim metodama, razlučiti između osoba s vrlo dobrom i vrlo lošom prognozom kako bi mogli odrediti prioritete u raspolaganju resursima za intenzivno liječenje,“ zaključuje dr. Jakob Hartvig Thomsen, glavni autor istraživanja.