Kaže mi jedan pacijent neki dan: „Gospođo doktor, kaj got, pa ja pušim kutiju cigareta dnevno ili više, već dvajspet godina i nikad se nisam niti zakašljal, imam pristojni tlak i nije mi niš, a moj stari je isto tak' doživel 85 godina pa je pušil i pil.“

I što da mu kažem, a da ne traje pola sata i bude edukativno (čitaj: dosadno!)?

A rekla sam već, savršeno smo načinjeni, upravo nevjerojatno. Srce i nakon preživljena srčanog udara nađe mogućnosti održati preostale mišiće u funkciji i raditi još godinama, desetljećima. A mozak i nakon moždanog udara nađe kolaterale, sanira štetu i nastavi raditi te možemo ponovo naučiti izgubljene vještine.

Možemo živjeti s jednim bubregom, bez jednog plućnog krila, bez dvije trećine jetara, izgubiti litru i pol krvi, slomiti dvadeset kostiju, opeći pola tijela, smrznuti se i pregrijati, i na kraju – preživjeti!

Kako je to moguće?

Tajna je u funkcionalnoj zalihi. Svaki organ i svaki sustav u našem tijelu ima zalihu, nekad veću, a nekad manju, koja služi kao podrška u slučaju oštećenja.

Eh, sad, puno toga ovisi o genima, općem stanju organizma, otpornosti, svakodnevnim navikama i godinama. Funkcionalna zaliha je razvijena zbog opasnosti u koje organizam može doći: fizička oštećenja, nedostatak vode ili hrane, ekstremne razlike u temperaturi. Evolucija nije predvidjela dugogodišnje uživanje duhana, bijelog šećera, industrijski prerađene hrane, lošeg alkohola, produženi stres i političare na televiziji.

Pluća recimo, imaju golemu funkcionalnu zalihu. Možete ih terorizirati godinama pušenja, udisanjem zagađenog zraka, previsokim tlakom i slabim prozračivanjem (nedovoljna fizička aktivnost). I godinama trošite funkcionalnu zalihu, nema nikakvih indikacija i simptoma poremećaja (iako bi ih se dobrim sistematskim pregledom moglo naći) i onda jednoga dana ̶ potrošite funkcionalnu zalihu.

I organ odumre. Prestane raditi. U roku od par sati. Ili minuta. Ili dana. Ako imate sreće.

I kažete, pa moj tata je pušio (pio, tukao se, jeo smeće, prošao dva rata) i doživio 85 godina. Da, možda, s drugim navikama, možda manje šećera i više kretanja i tko zna kakvim faktorima koji za vas ne vrijede.

Nerado povlačim paralelu sa strojem, recimo automobilom.

Kočnice rade do trenutka kada, ignorirajući sve lampice, zvukove i cvilež, ne potrošite obloge do metala. Onda više ne rade.

Ili ne dolijevate ulje i u jednom trenutku motor stane.

Ili, najgluplje, ne ulijete gorivo. I auto veselo radi, bez ikakvih simptoma i onda „rikne“, bez upozorenja.

Žalosno je da nam se takve stvari s autom dešavaju puno rjeđe nego s vlastitim organizmom. Ne pazite ga, ne reagirate na znakove upozorenja, ne točite pravilno gorivo (hranu i vodu), ne brinete o podmazivanju (vitamini, minerali, zdrava ulja i masti), ne „servisirate“ se redovito jer – kaj liječnici znaju, pa da mi još nekaj i pronađu.

A najbolji auto koji možete naći na tržištu je obična krama prema savršenstvu našeg organizama.

Pa poklonite mu malo pažnje, nije to neki napor. Štedite i obnavljajte svoje funkcionalne zalihe, mislite malo koliko je dobro to što jedete, pijete, udišete, gledate i slušate.

I opet se vraćamo na isti zaključak: samo malo pažnje, samo malo manje unošenja lošeg i više konzumiranja dobrog i vrlo brzo će se poboljšati opće stanje vašeg organizma.