Važno je, kad je riječ o širenju znanja, da se u mnoštvu tih informacija razluči razlika između vijesti koje donose novost, istraživanje i hipoteze, te onih koje opisuju neki eksperiment. Međutim, dosad smo se često mogli uvjeriti koliko mogu biti različito obrađene i plasirane neke medicinske informacije u pojedinim medijima. Ponajprije, to ovisi o samoj prirodi medija, odnosno njezinoj uređivačkoj politici. Tako je jedna informacija koja se plasira u radijskom eteru (mnogi ga smatraju najozbiljnijim medijem), druga vrsta i oblik informacije plasira se na televiziji ili internetu, i to u obliku teksta, slike ili filma, a treći su tip informacije objavljene u tisku.

Tako pojedini specijalizirani časopisi koji donose novosti i savjete iz medicine, pomno provjeravaju svaku vijest i ne hitaju u objavu dok nisu sasvim sigurni da je ono što navode ujedno i točno navedena znanstvena ili stručna činjenica. Ipak, pojedine revije sklone su senzacionalizmu, pa se koriste bombastičnim naslovima kako bi privukle što više čitatelja. No, vrlo često iza potpuno čudnog i neutemeljenog naslova objavljen je tekst koji nije nimalo senzacionalistički, niti netočan. Štoviše, njime se opisuje stvarno i realno stanje, a netko tko bira i određuje naslov i naslovnicu stavlja se u poziciju onoga koji može nehotice kompromitirati novinara koji je, sasvim u skladu s pravilima struke i medicinskom etikom, opisao i naveo pojedini slučaj ili vijest iz medicine. Međutim, malobrojni su novinari koji izvještavaju o zdravstvu i medicini, a da imaju neko medicinsko obrazovanje. Kad se mogu ubrojiti u tu skupinu novinara, lako je prepoznati njihov način izvještavanja sa znanstvenih skupova ili o novim studijama i eksperimentima. Stoga što su pogreške neznatne, a tako plasirane informacije su obično kratke, jezgrovite i jednoznačne. Svaki laik koji za njih tako dozna može otići svome liječniku ili ljekarniku, te je provjeriti na licu mjesta i postupiti sukladno svojoj želji i savjetu stručne osobe.

No, opasnost od iskrivljavanja informacija i plasiranja netočnih činjenica dolazi kada novinari koji nisu medicinske struke prevode sa stranog jezika ili neke činjenice samo interpretiraju bez savjetovanja sa stručnim osobljem. Tada mogu nastati velike štete, od toga da se ljudi potpuno zbune ili da se potakne masovna upotreba pojedinih preparata. Dugoročno to rezultira pojavom brojnih nuspojava zbog neadekvatne primjene, ali i do potpune negacije nekih akcija ili lijekova jer je vijest prenesena i objavljena senzacionalistički i na negativan način. Vrlo često to se događa kad je u pitanju obično cijepljene protiv gripe, a ljudi, nažalost, nisu svjesni da je cijepljenje i primjena higijenskih mjera osnovni razlog produljenja životnog vijeka stanovništva.

Srećom, postoje vrlo savjesni urednici rubrika o zdravlju, koji se prije plasiranja bilo kakve informacije podrobno konzultiraju sa stručnjacima iz pojedinih područja. Stoga bi svaki glavni urednik časopisa ili dnevnih novina trebao težiti da u svojoj redakciji ima takvog novinara.

Unatoč svemu navedenom, ne treba se ustezati i a priori odbijati pisati o zdravstvenim činjenicama, te na taj način savjetovati što više čitatelja. Štoviše, zadatak znanstvenika nije samo pisanje naučnih radova i bavljenje strukom, već i educiranje širokih masa.

Jedan od najsvjetlijih primjera u znanosti i komunikaciji te znanosti (MEDICINE) i javnosti je Prof. Susan Greenfield. Svojim je djelovanjem potakla brojne diskusije, a mnoge su bile kontroverzne i kritizirale su njezin rad. No, dosljedna i čvrsta u svojim namjerama, znajući uvijek što želi, profesorica i grofica, djelovala je nezavisno i čvrsto, pa su ljudi to prepoznali. Njezina se istraživanja odnose na fiziologiju mozga, posebno se bavi Parkinsonovom i Alzheimerovom bolešću, a stalno je zaposlena kao profesorica iz sinaptičke farmakologije na Linkoln Collegeu, u Oxfordu. Bila je i direktorIca u četverogodišnjem mandatu Kraljevskog Instituta Velike Britanije, a napisala je, između ostalog, nekoliko znanstveno-popularnih knjiga o mozgu i svijesti. Redovito održava javna predavanja i tribine i prisutna je u pisanim medijima, radiju i na televiziji. Suosnivačica je nadaleko poznate zaklade „Science for Humanity", kojom je doprinijela da milijuni siromašnih spoznaju i osjete dobrobit od znanstvenog napretka. Zaklada ima vrlo velik utjecaj u svijetu, a bavi se unapređenjem zdravlja, zdravstvenog statusa, ekologije i ekonomije u područjima nerazvijenog svijeta.

Drugi i sličan primjer naći ćemo u svijetu nobelovaca. Rolf Zinkernagel švicarski je imunolog, koji je s Peterom C. Dohertyjem radio na problemu kako T-stanice limfocita prepoznaju virusne antigene. Godine 1966. za taj su rad nagrađeni Nobelovom nagradom za fiziologiju i medicinu. Istodobno je znanstvenik Zinkenagel imao svoju kolumnu u jednom vrlo čitanom tjedniku (vrlo čudnog tipa, za Švicarce je to čitani, ali tzv. „tračerski" magazin) u kojem je popularizirao najnovija znanstvena otkrića i na jednostavan način utjecao na brojne stavove ljudi, te pokrenuo korisne mjere od strane vladajućih struktura u svojoj zemlji i šire. Posebno je Zinkernagel bio angažiran u akcijama tijekom 1998. godine (*vidi odjeke u znanstvenim časopisima) koje su obuhvaćale referendume o uporabi transgeničnih životinja, te je vrlo otvoreno pisao i objektivno iznosio u javnost štete koje mogu nastati izglasavanjem takvih zakona po razvoj biomedicinske znanosti u Švicarskoj.

I konačno, što reći nego da je jako potrebno stalno i uporno govoriti, pisati i uvjeravati one koji nisu medicinske struke o važnosti pojedinih mjera i primjeni pojedinih lijekova prilikom prevencije ili tretmana nekih bolesti i stanja. Posebno se ta pretpostavka nameće kad je u pitanju nešto što je toliko promjenjivo,
poput koristi ili štete od pojedinih cjepiva, načina prehrane u pojedinim bolestima i stanjima, primjeni i razvoju lijekova, uporabi nadopuna u obliku minerala i vitamina, genetski modificiranim organizmima...
Sve su to područja u kojima se znanstvene spoznaje brzo mijenjaju, a ljudi su jednostavno zbunjeni brojnim
i katkad kontradiktornim informacijama. Naša im je pomoć potrebna.

Neka literatura:
1. Tracey Brown „Science for the public"; The Biochemist, vol 32, no 1, 2010. 4-6.
2. Paul Hardaker „Facing the press pack"; The Biochemist, vol 32, no 1, 2010. 8-9.
3. Cole Moreton "Susan Greenfield: The girl with all the brains", The Independent on Sunday, 11 May 2008.
4. Pisma urednika - Nature 23 Apr 98; Science-Week 8 May 98.