Koncept disocijacije prvi je spomenuo P. Janet u 19. stoljeću, potaknuvši brojne rasprave i istraživanja na području disocijativnih poremećaja koje traju i danas.

Disocijacija je složen i često pogrešno shvaćen fenomen koji ima značajne implikacije na mentalno zdravlje i dobrobit. Definicija disocijacije nije jednostavna, te njezina pojava i uzrok variraju od psiholoških obrambenih mehanizama do patologije. Disocijaciju je stoga važno razmotriti iz različitih perspektiva, a literatura je opisuje kao psihološki obrambeni mehanizam, simptom, poremećaj i potencijalno kao evolucijsku i razvojnu potrebu. Suvremena istraživanja nastoje rasvijetliti čimbenike koji utječu na odnos disocijacije i traume kao i istražiti podrijetlo disocijacije. Osim poznate i snažne korelacije s traumom, dio istraživanja usmjeren je na čimbenike privrženosti, sposobnosti regulacije, te rane traume kao značajnih utjecaja u razvoju disocijativnih simptoma i poremećaja. Genetska predispozicija i individualne razlike u mehanizmima suočavanja također mogu pridonijeti razvoju ovih poremećaja. Neurobiološke perspektive sugeriraju da bi disocijacija mogla biti povezana s promjenama u funkciji i strukturi mozga. Ovaj psihološki fenomen karakterizira osjećaj nepovezanosti između misli, identiteta, svijesti i pamćenja.

U tom kontekstu, art terapija se pokazala kao pogodan modalitet koji olakšava samoistraživanje i integraciju fragmentiranih aspekata ličnosti, čime se potiče proces iscjeljenja i oporavka.

Članak pruža pregled definicija disocijacije i disocijativnih poremećaja, razmatra etiologiju tih poremećaja, posebno složeni odnos traume i disocijacije, te se fokusira na specifične tehnike i primjene art terapije u radu s osobama koje pate od disocijativnih poremećaja kroz pregled relevantnih istraživanja.