Podijela motivacije

Osobe čija je motivacija autentična, odnosno proizašla iz njih samih, u usporedbi s onima čija je motivacija izvanjski kontrolirana, imaju više interesa, uzbuđeniji su i imaju više samopouzdanja, što se očituje u poboljšanoj izvedbi, ustrajnosti i kreativnosti.

S obzirom na faktore, pojedinci mogu biti intrinzično i ekstrinzično motivirani. Intrinzična motivacija (unutarnja) je motivacija kod koje je potreba nastala iz unutarnjih pobuda, a zadovoljstvo proizlazi iz same te aktivnosti ili njezina značenja, a ne zbog vanjskih razloga (npr. nagrade ili straha od kazne) (Petz, 2005.). Intrinzična motivacija je sve ono što nas iznutra navodi na aktivnost i određuje njen smjer, intenzitet i trajanje. Ova motivacija je neovisna o mogućim materijalnim i socijalnim dobicima. Kod ove motivacije učenje i interes u aktivnosti je motivirano znatiželjom/interesom za sadržaj učenja. Intrinzična motivacija uključuje energiju, smjer, trajanje i svrsishodnost, odnosno aspekte aktivacije i namjere. Ekstrinzična motivacija (vanjska) je sve ono što nas izvana navodi na aktivnost i određuje njen smjer, intenzitet i trajanje. Porijeklo ekstrinzične motivacije leži u faktorima izvan individuuma (npr. nagrade), a ne u unutarnjim pobudama (Petz, 2005.). Ova motivacija ovisi o mogućim materijalnim i socijalnim dobicima. Osobe čija je motivacija autentična, odnosno proizašla iz njih samih, u usporedbi s onima čija je motivacija izvanjski kontrolirana, imaju više interesa, uzbuđeniji su i imaju više samopouzdanja, što se očituje u poboljšanoj izvedbi, ustrajnosti i kreativnosti (Deci, Sheldon, Ryan, Rawsthorne & Ilardi, 1997.), kao i višem samopouzdanju (Ryan & Deci, 1995.) te u općem blagostanju (Ryan, Deci & Grolnick, 1995.).

Uloga radnog terapeuta u poticanju motivacije

Radni terapeuti imaju veliku ulogu prije samoga početka provođenja aktivnosti, kroz poticanje motivacije koja je uvelike narušena u osoba s problemima na području mentalnog zdravlja. Radni terapeuti imaju znakovitu ulogu u obavljanju aktivnosti bolesnika kroz kontinuirano održavanje motivacije. Održavanje intrinzične motivacije omogućuju direktno zadovoljavanje osnovnih psiholoških potreba koje dovodi do većeg samopouzdanja, samoaktualizacije i obrata mentalnih poteškoća kao što je depresija i anksioznosti, dok ekstrinzične motivacije djeluju obratno. U tradicionalnoj medicini često se pribjegava nametanju nekog ponašanja, motivacija osobe kojoj se ponašanje nameće može se kretati od nemotiviranosti ili nevoljkosti, preko pasivne pokornosti, do aktivne osobne predanosti. Te razine motivacije ovise o stupnju u kojem su vrijednosti i regulacija željenog ponašanja internalizirani (prihvaćanje ponašanja) i integrirani (ponašanje se počinje shvaćati vlastitim te kasnije proizlazi iz same osobe). Da bi se pojačala motivacija za izvođenje neke aktivnosti koja je ekstrinzično motivirana, potrebno je da čovjek percipira vanjski lokus kontrole kao unutrašnji, odnosno da prihvati to ekstrinzično motivirano ponašanje kao intrinzično motivirano. Na primjer, osobu koja boluje od depresije, na izlazak iz kreveta može motivirati i pjev ptice koju čuje kroz prozor, a kasnije je moguće da ga sjećanje na taj ugodni pjev ptice motivira na svakodnevnu aktivnost ustajanja iz kreveta. Istraživanja koje je proveo Ryan i Deci polaze od teorije samoodređenja, prema kojoj je svaka aktivnost regulirana voljom i interesima pojedinca, jer čovjek ima autonomiju nad svojim ponašanjem i samostalno ga kontrolira. Na sadašnju ali i daljnju motivaciju uvelike utječe realizacija željenih motiva određene osobe. Nezadovoljavanje željenih motiva - posebice onih malih, uvelike doprinose frustracijama i različitim oblicima obrambenih mehanizama. Frustracija je složeno psihičko stanje koje nastaje uslijed nezadovoljenja aktualiziranog motiva. Karakterizira ga porast unutarnje napetosti praćene neprijatnim osjećajima kao što su: razočarenje, razdražljivost, ljutnja, neprijateljstvo, doživljaj osobne nemoći i poraza, i slično. Zapreke koje sprječavaju zadovoljenje motiva mogu biti vanjske - uvjetovane prirodnom ili društvenom okolinom, i unutarnje - uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima te sukobom motiva. Intenzitet i trajanje frustracije ovisi o nizu faktora kao što je važnost motiva koji se ne mogu zadovoljiti, i utjecaj frustracije na fiziološke i psihičke funkcije. Na frustraciju utječu različiti faktori. Neki od njih su starost osobe, obrazovanje, inteligencija, životno iskustvo, tolerancija na frustraciju, itd...

Načini reagiranja na frustraciju

Česti načini reagiranja na frustraciju su obrambeni mehanizmi, kao što su agresija, racionalizacija (traženje dobrog umjesto pravog razloga frustracije), projekcija (pripisivanje svojih negativnih osobina drugima), kompenzacija (ponašanje kojim se na neki drugi način nastoji zadovoljiti motiv), regresija (vraćanje na oblike ponašanja karakteristične za niži razvojni stupanj osobe), sublimacija (kanaliziraju se nepoželjna ponašanja i misli na one aktivnosti koje su društveno dopuštene), negiranje (neprihvaćanje neugodnih činjenica), rezignacija (odustajanje od svega, potpuna pasivizacija osobe čiji su ciljevi onemogućeni) itd.. Moglo bi se reći da obrambeni mehanizmi postaju oblici neprilagođenog ponašanja onda kada se javljaju kao jedini ili prevladavajući oblici reagiranja a to sve itekako utječe na radno terapijski proces te se zato obrambeni mehanizmi ne smiju negirati, već trebaju biti ispravljeni od strane radnog terapeuta.

Kako poticati motivaciju?

Motivacija se može poticati različitim načinima; socijalizacijom, učenjem po modelu, istraživanjem okoline i slično. Pacijentima je potrebno dati alate za aktivaciju njihove motivacije. Postoje različiti načini sa kojima se može poticati motivacija. Ne postoji šablona za poticanje motivacije, ali je neophodno istraživati načine poticanja i svakim danom sve više i više oplemenjivati motivaciju pacijenta i uključivati ga u sve više aktivnosti, jer će motivacija i aktivnost uvelike doprinijeti duhovnom/psihičkom izlječenju osobe. Prvo je potrebno krenuti sa aktivnostima koje su pacijentu zanimljive. Potrebno je pacijentu pružiti mogućnost izbora zadatka i sam intenzitet kao i trajanje aktivnosti. Postupno je potrebno uvoditi novosti, poticati aktivno uključivanje, radoznalost, postavljanje pitanja, traženje više rješenja za problem, povezivati sadržaje i aktivnosti učenja s osobnim životom. Novija istraživanja ukazuju da korištenje nagrada smanjuje intrinzičnu motivaciju i da se iz toga razloga osobe ne bi smjele nagrađivati za aktivnosti za koje su intrinzično motivirani. Nadalje, vrlo je važno davati pacijentima povratne informacije i pohvaljivati ih, ali ne pohvaljivati sposobnosti određene osobe, već uloženi napor i konkretan učinak.

Literatura:

1. Giles GM, Neistadt ME. Treatment for psychosocial components: Stress management. In: Neistadt ME, Crepeau EB, eds. Willard and Spackman's Occupational Therapy. 9th ed. New York: Lippincott; 1998: 458-463

2. Stein F, Roose B. Pocket Guide to Treatment in Occupational Therapy. San Diego, CA: Singular Publishing Group, Inc; 2000