Ove stanice lipohrskavice koje se nalaze kod mnogih sisavaca i uzgojene su iz ljudskih matičnih stanica prvi su put potpuno opisane u studiji objavljenoj u Scienceu. Otkriće nove vrste stanica ne događa se često.  

Stanice lipohrskavice skrivaju se naočigled više od 160 godina. Godine 1857., njemački zoolog po imenu Franz von Leydig izvijestio je da tkivo hrskavice u uhu štakora sadrži velike stanice koje su ispunjene depoima lipida - opis koji se također odnosi na masne stanice. Ali klasične stanice hrskavice, zvane hondrociti, manje su od masnih stanica i nemaju depo lipida. Oni izbacuju molekule koje se spajaju u krutu rešetku zvanu izvanstanični matriks, koji daje strukturu i potporu tkivu hrskavice.

Kako bi razumjeli oblik i funkciju masnoća ispunjenih stanica u hrskavici, Maksim Plikus, stanični biolog sa Sveučilišta Kalifornija, Irvine, i njegovi kolege ispitali su ih pod mikroskopom i analizirali njihovu biokemiju i biomehaniku. Tim je otkrio da te stanice imaju goleme unutarstanične strukture zvane vakuole koje su ispunjene lipidima. Kao rezultat toga, pod mikroskopom, stanice izgledaju poput bisera koji se prelijevaju.

No istraživači su primijetili da te stanice ne izlučuju iste signalne proteine ​​kao masne stanice i da njihovi obrasci aktivacije gena nalikuju onima hondrocita, a ne onima masnih stanica. Najupečatljivija razlika, bila je u tome što su, kada su istraživači miševe hranili hranom s niskim udjelom kalorija ili s visokim udjelom masti, stanice ostale približno iste veličine, dok bi se tipične masne stanice kao odgovor smanjile ili povećale. To je sugeriralo da stanice lipohrskavice nemaju metaboličku funkciju, za razliku od masnih stanica, koje su ključne za metabolizam.

Umjesto toga, veliki rezervoari lipida unutar lipokartilagenih stanica čine hrskavično tkivo manje krutim. Hondrociti osiguravaju strukturu stvaranjem izvanstaničnog matriksa sličnog pjeni za pakiranje, koja se sastoji od gustog niza malih šupljina s tvrdim stijenkama. No stanice lipohrskavice slične su mjehurićima, koji koriste velike, zrakom ispunjene džepove za amortizaciju.

Stanice lipohrskavice nalaze se u tkivima koja podnose veliki biomehanički stres, te u onima koja su uključena u percepciju zvuka, pa je moguće da stanice pomažu u tim funkcijama.

Ovo otkriće sugerira da su određene vrste razvile dodatnu metodu za pružanje strukturne potpore u tkivu hrskavice. To je pametna prilagodba za stanice lipohrskavice da budu isključene iz metabolizma, jer bi bio veliki problem kada bi promjene u prehrani dovele do smanjene strukturne potpore u dijelovima tijela kao što je uho.

Istraživači su proučavali ukupno 65 vrsta. Pronašli su stanice lipohrskavice kod raznih sisavaca i tobolčara, ali ne i kod vodozemaca, gmazova ili ptica što znači da bi te stanice mogle pomoći znanstvenicima da razumiju kako su sisavci razvili jedinstvene tipove stanica. Također bi se mogli koristiti u terapijama za pomoć pri regeneraciji hrskavice.