Glavne kliničke značajke malignog neuroleptičkog sindroma

Najčešća prezentacija malignog neuroleptičkog sindroma je disautonomija*, osobito tahikardija i brzo fluktuirajuće vrijednosti krvnog tlaka u smjeru hipertenzije ili hipotenzije; povišenje temperature do 40°C ili više; delirij koji je u teškom obliku katatonija; i povećani tonus mišića.

Koji lijekovi se vežu uz maligni neuroleptički sindrom?

Visokopotentni antipsihotici prve generacije (tipični) kao što su haloperidol, flufenazin i pimozid najčešće dovode do malignog neuroleptičkog sindroma. Kliničari prema svom iskustvu smatraju da je sindrom rjeđi i manje ozbiljan kod lijekova druge generacije nego kod lijekova prve generacije. Drugi lijekovi koji blokiraju dopamin, poput metoklopramida, droperidola, proklorperazina i lijekova koji smanjuju koncentraciju dopamina kao što je tetrabenazin, također su uključeni u razmatranje, međutim manje je vjerojatno da će uzrokovati maligni neuroleptički sindrom.

Diferencijalna dijagnoza

Razlikovanje malignog neuroleptičkog sindroma od drugih stanja rigidnosti i hipertermije može biti teško, ali kontekst u kojem se javlja svaki poremećaj obično kliničara usmjeri na ispravnu dijagnozu.

Akutni serotoninski sindrom može uzrokovati akutnu disautonomiju, hiperrefleksiju, klonus, mioklonus i drhtavicu. Kod serotoninskog sindroma mišići su više spastični nego rigidni, a kod malignog neuroleptičkog sindroma su poput olovne cijevi. Kod serotoninskog sindroma nalazimo hiperrefleksiju, dok su kod malignog neuroleptičkog sindroma refleksi tetiva smanjeni ili normalni.

Liječenje malignog neuroleptičkog sindroma i prognoza

Liječenje malignog neuroleptičkog sindroma, kao i liječenje bilo koje druge kritične bolesti, zahtijeva intenzivno liječenje kako bi se smanjile komplikacije i smrtni ishod. Kad god je to moguće treba ukloniti uzrok, a liječenje uključuje sljedeće simptome: nestabilni krvn tlak, hipertermiju i rabdomiolizu zbog teške rigidnosti i smetnji disanja.

Nedostaju podatci iz prospektivnih ispitivanja, a autori zaključuju da bi moglo postojati nekoliko učinkovitih pristupa. Vrijeme oporavka varira, ali općenito se kreće od 7 do 11 dana i može se grubo predvidjeti na temelju poluživota neuroleptika koji je bolesnik uzimao. Zabilježeni su rijetki slučajevi u kojima sindrom traje mjesecima, s rezidualnom katatonijom i motoričkim znakovima. Smrtnost se kretala od 20 do 30%, i to od 4,7% nakon 30 dana do 9,9% nakon 90 dana te do 15,1% nakon 1 godine, što ukazuje na to da postoje kasne komplikacije koje mogu biti fatalne, kao što je to npr. aspiracijska pneumonija ili zatajenje bubrega.