U kliničkoj slici polineuropatija javljaju se simptomi i znakovi tipični za leziju donjeg motoneurona, a mogu se podijeliti na negativne i pozitivne, te se razlikuju ovisno o vrsti zahvaćenih vlakana. Negativni simptomi i znakovi, vezani za afekciju motoričkih živaca, uključuju mišićnu slabost - koja je specifična za svaki pojedini živac, mlohavu kljenut uz hipotoniju, atrofiju mišića, hiporefleksiju ili arefleksiju, umor i ortopedski deformitet. Pozitivni simptomi i znakovi kod zahvaćenosti motornih vlakana su: fascikulacije, grčevi, miokimia. Senzorni znakovi uključuju trnjenje i bockanje karakteristčno za afekciju debelih vlakana te osjećaj žarenja ili pečenja kod afekcije tankih vlakana

Dijele se:

• prema vrsti živčanih vlakana na motorne, senzorne, autonomne i miješane;
• prema tijeku na akutne, subakutne i kronične;
• prema vrsti oštećenja na aksonalne i demijelinizacijske;
• prema postanku na nasljedne i stečene.

Nasljedne polineuropatije imaju specifičan genski, odnosno metabolički deficit, gdje mutacija nekog gena dovodi do produkcije promijenjenog proteina, što remeti funkciju stanične membrane ili aksonalnog transporta koji su nužni za uredan stanični metabolizam i održavanje "skeleta" neurona i Schwannovih stanica. Najpoznatija nasljedna senzomotorička polineuropatija je Mb. Charcot Mariae-Tooth.

Stečene polineuropatije imaju široki spektar uzroka te ih dijelimo na: metaboličke, toksične, jatrogene, upalne, autoimune, polineuropatije kod paraproteinemija, polineuropatije kod drugih sistemskih bolesti; polineuropatije zbog deficita vitamina (B1, B6, B12, E), kod malignih i infektivnih bolesti.

Od stečenih polineuropatija najučestalija je dijabetička polineuropatija, koja se prezentira različitim oblicima, a najčešće se radi o distalnoj simetričnoj polineuropatiji debelih vlakana. U kliničkoj slici dominiraju simptomi i znakovi tipični za leziju donjeg motoneurona, a dijele se na negativne i pozitivne, te se razlikuju ovisno o vrsti zahvaćenih vlakana. Najčešće uključuju mišićnu slabost uz osjetne senzacije. Tipična je simetrična distribucija simptoma uz ispad osjeta na distalnim dijelovima ekstremiteta, po tipu „čarapa ili rukavica“.

Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, tijeka bolesti, fizikalnog pregleda, laboratorijskih nalaza i elektrodijagnostičkog testiranja s elektromiografijom.

Liječenje polineuropatija uključuje liječenje osnovne bolesti te ublažavanje simptoma povezanih s bolešću. Koriste se lijekovi, koji često imaju skromne učinke uz ozbiljne nuspojave. Stoga je vrlo važno nefarmakološko liječenje uz različite modalitete fizikalne terapije, među kojima središnje mjesto zauzima kineziterapija. Budućnost liječenja nasljednih polineuropatija ostaje genska terapija uz bolje razumijevanje genetike i biokemijskih procesa.

Mladenka Parlov, Sandra Kuzmičić, Ante Katić, Antonela Čolić, Dora Dujmović, Diana Vučina