Pritom je, u ocjeni njihovog doprinosa, prepoznatljiv tehno-optimistički i/ili tehno-pesimistički stav. Unatrag dva desetljeća potonji dominira. Osim primarnog fokusa na tehnologije kao agensa društvenih promjena, primjetno je i da se razdoblje širenja upotrebe informacijsko-komunikacijskih tehnologija promatra kao svojevrsni diskontinuitet u odnosu na razdoblje dominacije tehnologija masovne komunikacije. Stoga se u radu kritički propituju suvremena poimanja informacijsko-komunikacijskih tehnologija u tehnološko-determinističkom ključu te poimanje prijelaza od masovnog do mrežnog komuniciranja poput reza u naravi javne komunikacije i pripadajućih društvenih odnosa. U radu je naglasak stavljen na deskripciju tehno-pesimističkih kritika mrežnih tehnologija i komunikacijskih praksi. Te se prakse analitički smještaju u širi dijakronijski kontekst, koji omogućuje razumijevanje stabilnosti i promjena u naravi javne komunikacije i pripadajućih društvenih odnosa. Teza rada je da se prijelaz od masovnog do mrežnog javnog komuniciranja i društvene implikacije tog procesa trebaju sagledavati u ključu kontinuiteta, a ne radikalne društvene promjene te da se, umjesto tehnološko-determinističkog pristupa u razumijevanju stanja, u obzir moraju uzeti širi društveni trendovi koji su doprinijeli suvremenim obilježjima javne komunikacije i korisničkih praksi.