Afazija je stečeni jezični poremećaj koji utječe na komunikaciju i tako otežava svakodnevno funkcioniranje. Osobe s afazijom imaju teškoće govora i razumijevanja tuđeg govora, teškoće čitanja i pisanja. Afazija obično nastaje iznenada, najčešće nakon moždanog udara, nešto rjeđe nakon traumatske ozljede mozga. Može se javiti i postupno uslijed sporo rastućeg tumora mozga ili bolesti koja uzrokuje progresivno, trajno oštećenje. Ozbiljnost afazije ovisi o nizu čimbenika, uključujući uzrok i opseg oštećenja mozga.

Povećanje svjesnosti o afaziji ključno je za osiguranje bolje dijagnoze, liječenja, podrške i cjelokupnog razumijevanja stanja, što dovodi do poboljšanih ishoda i kvalitete života oboljelih.

Jezično-govorne poteškoće kod osoba s afazijom dijagnosticira logoped koji i provodi terapiju u skladu s mogućnostima osobe s afazijom, njezinim ranijim interesima i navikama. Vrlo je važno i savjetovanje obitelji kako da se prilagode novonastalim promjenama i aktivno uključe u rehabilitaciju osobe s afazijom.

Temeljni način tretiranja afazije uključuje liječenje stanja koje ju uzrokuje te govornu i jezičnu terapiju. Osoba s afazijom ponovno uči i vježba jezične vještine te uči koristiti druge načine komunikacije. Osobe s afazijom mogu imati različite prednosti i slabosti u jezičnom obrascu. Ponekad se ti obrasci označavaju kao različite vrste afazije, npr. Brocina afazija, Wernickeova afazija, Transkortikalna afazija, Konduktivna afazija i Anomička afazija. Također, osobe s afazijom mogu imati blaži, umjereni ili teži oblik afazije.

Mnoga istraživanja zabilježila su nisku svjesnost i znanje opće populacije o afaziji, kako u Hrvatskoj, tako i u cijelom svijetu. Niska svjesnost o afaziji značajan je problem iz nekoliko razloga:

• Odgođena dijagnoza i liječenje: bez prepoznavanja stanja, pojedinci neće pravodobno dobiti odgovarajuću logopedsku terapiju koja je ključna za oporavak
• Nerazumijevanje i stigma: Afazija se često pogrešno shvaća kao intelektualno oštećenje, a ne kao jezični poremećaj. Ovaj nesporazum može dovesti do stigme, društvene izolacije i diskriminacije osoba s afazijom
• Nedostatak podrške: Niska svjesnost dovodi do slabije podrške zajednice i manje institucija za osobe s afazijom. To uključuje manje resursa za terapiju, grupe podrške i obrazovne materijale za pacijente i njihove obitelji.