Psorijaza je kronična multifaktorijalna upalna bolest kože i zglobova obilježena pojavom eritematoskvamoznih plakova u vlasištu, na ekstenzornim površinama ekstremiteta i lumbalnoj regiji.

Sukladno genetskim čimbenicima povezanim s antigenima HLA razlikujemo psorijazu tipa I koja počinje prije 40. godine života, koja je težeg tijeka i povezana je s antigenom HLA Cw62. Psorijaza tipa II javlja se u kasnijoj životnoj dobi, između 50. i 60. godine života, nije povezana sa sustavom gena HLA, a klinički tijek je blaži.

Za procjenu težine bolesti najčešće se upotrebljavaju PASI (engl. Psoriasis Area and Severity Index), BSA (engl. Body Surface Area) i DLQI (engl. Dermatology Life Quality Index).  Umjereno teški i teški oblik psorijaze obilježava vrijednost BSA, PASI i DLQI jednaka ili veća od 10 i predstavlja indikaciju za primjenu sustavne terapije uz istovremenu primjenu lokalne terapije.

Sustavnu antipsorijatičnu terapiju čine tradicionalni i biološki lijekovi. Glavni i najčešće korišteni lijekovi nebiološke sustavne terapije su imunosupresivi (metotreksat i ciklosporin), retinoidi (acitretin) i, u određenim europskim zemljama, fumarati. Zlatni standard i prvi izbor u liječenju tradicionalnim sustavnim lijekovima jest metotreksat koji ima dobar učinak na kožnu i na zglobnu komponentu bolesti. Većina bolesnika, zbog veće dostupnosti i ekonomske isplativosti, započinje sustavno liječenje tradicionalnim antipsorijaticima, međutim ako oni uzrokuju značajne nuspojave, neučinkoviti su ili kontraindicirani pa je u daljnjem liječenju indicirana biološka terapija.

U posljednjem je desetljeću sustavna terapija psorijaze, razvojem bioloških lijekova, izrazito napredovala. Međutim, iako nikada do sada nije bilo toliko terapijskih mogućnosti liječenja psorijaze, izbor pravog lijeka i dalje predstavlja izazov. 

Zala Peterka, Nika Hlača, Marijana Vičić