Meningoradikulitis ili Bannwarthov sindrom tipična je slika LNB samo u Europi. Simptomi LNB većinom nisu tipični i mogu sličiti različitim neurološkim bolestima, pa dijagnozu često nije jednostavno definirati.

Dijagnostika LNB mora uključivati analizu likvora u kojem je značajan nalaz pleocitoze, što upućuje na serozni meningitis kojem je potrebno dokazati povezanost s borelijama. Mikrobiološka dijagnostika LNB obuhvaća kultivaciju, zahtjevnu i dugotrajnu metodu (9-12 tjedana) koja se radi isključivo u referentnim centrima, te molekularnu (PCR) i serološku dijagnostiku.

Zbog malog broja borelija u likvoru kao i relativno male količine likvora koja se šalje za analizu, molekularna je dijagnostika često lažno negativna. Stoga je serološka dijagnostika ključna za dokazivanje LNB. Serologija se radi iz istovremeno uzetih uzoraka seruma i likvora u kojima se određuju specifična protutijela IgM i IgG te ukupni imunoglobulini i/ili albumini. Serum i likvor moraju se analizirati istom metodom u istim uvjetima kako bi se mogla odrediti intratekalna sinteza specifičnih protutijela, tj. izračunati indeks protutijela (antibody index, AI). Specifična protutijela u lajmskoj boreliozi nastaju relativno sporo, a s duljinom trajanja infekcije njihova količina se povećava. U ranoj LNB protutijela u likvoru ne može se uvijek otkriti, iako je prisutna pleocitoza. Kasnu LNB u pravilu prati jaki imunosni odgovor i uz pleocitozu često se nalazi pozitivan AI. Nakon infekcije, vremenom se likvor normalizira i pleocitoza se više ne nalazi, iako specifična protutijela u likvoru mogu ostati dugo prisutna, čak i uz pozitivan AI.

Stoga je potrebno pratiti imunosni odgovor u krvi i likvoru od dana kada se bolesnik javi zbog simptoma i zatim nakon npr. jednog, tri, šest i dvanaest mjeseci, radi procjene korelacije nalaza i bolesti. Dijagnoza LNB mora biti u skladu s kliničkim, epidemiološkim i anamnestičkim podatcima te laboratorijskim nalazima, posebno u likvoru.

LNB je:

• potvrđena ako uz kliničku sliku postoji pleocitoza i intratekalna sinteza specifičnih protutijela;
• vjerojatna ako intratekalna sinteza nije potvrđena, a specifična protutijela su prisutna u krvi bolesnika;
• LNB nije vjerojatna ako nema pleocitoze ili nema analize likvora, iako su prisutna specifična protutijela u krvi bolesnika, ali klinička slika i epidemiološka anamneza nisu karakteristični.

CXCL13 je biljeg koji može biti koristan kao dodatni test premda nije specifičan za LNB - u likvoru je povišen i prati akutnu upalu. Ako postoji mogućnost, LNB bi trebalo potvrditi kultivacijom i molekularnom dijagnostikom. Interpretacija laboratorijskih i kliničkih nalaza zahtijeva znanje i iskustvo. Informacije se trebaju sagledati u skladu s okolnostima i specifičnosti bolesnika, tako da je svaki bolesnik poseban dijagnostički izazov.

Eva Ružić-Sabljić, Oktavija Đaković Rode