Ultrafiltracija u bolesnika s akutnim zatajivanjem srca
15.07.2023.
Prema definiciji Europskoga kardiološkog društva (ESC), zatajivanje srca (HF) klinički je sindrom sastavljen od simptoma, kao što su nedostatak zraka, otjecanje gležnjeva i umor. Navedeni simptomi najčešće su praćeni znakovima poput povišenoga tlaka jugularnih vena, krepitacija nad plućima i perifernim edemima.
Zatajivanje srca (HF) kao sindrom praćen brojnim simptomima i pojavnim oblicima s razlogom je tema mnogih radova, ali i smjernica svjetskih kardioloških društava. Prevalencija HF-a u osoba starijih od 70 godina iznosi više od 10 %. O ozbiljnosti same bolesti govori njezina smrtnost koja u jednogodišnjem razdoblju iznosi oko 20 %, a u petogodišnjem čak oko 53 %. Navedeni brojevi postavljaju pitanje otkrivaju li se pravodobno oboljeli te koji su dostupni modaliteti liječenja s obzirom na vrlo veliku smrtnost.
Ovim je radom prikazano liječenje 67-godišnjeg bolesnika hospitaliziranog s kliničkom slikom anasarke. Zahvaljujući laboratorijskim nalazima i ehokardiografiji vrlo je brzo postavljena dijagnoza akutnog zatajivanja srca sa sniženom ejekcijskom frakcijom lijeve klijetke (LVEF). Kako su okolnosti dopuštale, u terapiju su postupno uvedeni lijekovi preporučeni smjernicama Europskoga kardiološkog društva (ESC). Usprkos višednevnoj primjeni vrlo visokih doza diuretske terapije, uspostavljena je dobra diureza, ali su, klinički, i dalje bili prisutni tjestasti edemi potkoljenica i natkoljenica te ascites. Zbog navedenoga, započeto je liječenje intermitentnom sporom ultrafiltracijom (SUF) koja se također nalazi u smjernicama ESC-a, no bez jasno definiranih preporuka o načinu primjene. Bolesnik je u devet navrata bio podvrgnut intermitentnom SUF-u s pomoću dijaliznog katetera. Navedenim je postupcima uspješno odstranjeno gotovo 25 litara tekućine, što je klinički dovelo do dekongestije. U nastavku prikaza opisuju se ponovne hospitalizacije i kontrolni pregledi kojima je prilagođivana farmakološka terapija te je ugrađen uređaj za srčanu resinkronizaciju. Sve navedeno dovelo je do poboljšanja kvalitete bolesnikova života, ali i do poboljšanja LVEF-a.
Aktualna istraživanja bavila su se ultrafiltracijom kao nadomjesnim liječenjem u HF-u. Usprkos razlikama u istraživanim populacijama i modalitetima SUF-a, zajednički stav istraživanja jest da ultrafiltracija dovodi do dekongestije i hemodinamske stabilizacije, a većina autora navodi i smanjenu potrebu za rehospitalizacijom bolesnika. Budući da se smrtnost bolesnika nije smanjila, potrebno je i dalje istraživati primjenu ultrafiltracije i ostalih oblika liječenja u bolesnika s uznapredovalim HF-om.
Matko Spicijarić, Ana Antonić