Sve veći broj studija pokazao je da oslabljena funkcija pluća i dijabetes tipa 2 mogu potaknuti zajedničke patofiziološke mehanizme, poput mikroangiopatije i kronične upale.

U studiji objavljenoj u Chestu, znanstvenici su pregledali podatke od 20.047 osoba s dijabetesom tipa 2 u UK Biobank, populacijskoj kohorti odraslih u dobi od 37 do 73 godine regrutiranoj između 2006. i 2010. godine.

PRISm je definiran kao predviđeni forsirani ekspiracijski volumen u sekundi (FEV1) < 80%, s omjerom FEV1/FVC od najmanje 0,70. Pojedinci s normalnom spirometrijom (definirano kao predviđeni FEV1 ≥ 80% s omjerom FEV1/FVC ≥ 0,70) služili su kao kontrole.

Primarni ishodi bili su velike komplikacije dijabetesa tipa 2 uključujući makrovaskularne događaje (infarkt miokarda [IM], nestabilna angina, koronarna bolest srca (KBS), ishemijski moždani udar i bilo koji tip moždanog udara), mikrovaskularni događaje (dijabetičku retinopatiju i dijabetičku bolest bubrega) i smrtnost (od svih uzroka, kardiovaskularna i respiratorna).

Sveukupno, 16,9% sudionika studije (3385 pacijenata) imalo je opstruktivnu spirometriju, a 22,6% (4521 pacijent) imalo je PRISm. U usporedbi s osobama s normalnom spirometrijom, vjerojatnije je da su oni s PRISm-om sadašnji pušači, pretili i žive u ekonomski nepovoljnijim područjima. Pojedinci s PRISm-om također su najvjerojatnije bili dugotrajni pacijenti s dijabetesom koji su uzimali lijekove za snižavanje glukoze ili lipida (P <0,001 za sve).

Medijan praćenja za svaku od komplikacija i smrtnosti dijabetesa tipa 2 bio je približno 12 godina. Tijekom tog vremena, 5,0% pacijenata razvilo je incidentni MI, 1,3% je razvilo nestabilnu anginu, 15,6% je imalo KBS, 3,5% je imalo ishemijski moždani udar, a 4,7% je imalo bilo koju vrstu moždanog udara. Što se tiče mikrovaskularnih događaja, 7,8% razvilo je dijabetičku retinopatiju, a 6,7% razvilo je dijabetičku bolest bubrega. Ukupno 2588 pacijenata umrlo je tijekom razdoblja istraživanja (15,1%), uključujući 544 od kardiovaskularnih bolesti i 319 od bolesti dišnog sustava.

PRISm je bio značajno povezan s povećanim rizikom svake od komplikacija i vrsta smrtnosti. Te su se povezanosti zadržale nakon prilagodbe životnom stilu i drugim čimbenicima. Potpuno prilagođeni omjeri rizika za PRISm u odnosu na normalnu spirometriju bili su 1,23 za MI, 1,23 za nestabilnu anginu, 1,21 za CHD, 1,38 za ishemijski moždani udar, 1,41 za bilo koju vrstu moždanog udara, 1,31 za dijabetičku retinopatiju i 1,38 za dijabetičku bolest bubrega. Prilagođeni omjeri rizika za smrtnost bili su 1,34, 1,60, odnosno 1,56 za smrtnost od svih uzroka, kardiovaskularnu i respiratornu smrtnost.

Nalazi su bili ograničeni nekoliko čimbenika, uključujući prospektivni dizajn, homogenu populaciju pojedinaca prvenstveno britanskog ili irskog podrijetla i isključivanje dijabetičke neuropatije iz analize, napominju istraživači.

Međutim, rezultati su "ojačani" velikom kohortom, korištenjem profesionalne spirometrije i relativno dugim praćenjem.