„Novi“ hepatitis izaziva zabrinutost u stručnoj i laičkoj javnosti. Broj bolesnika, doduše, nije velik, distribucija oboljelih je asimetrična – najviše ih je u Europi (58 % od ukupnog broja prijavljenih), a dvije trećine europskih bolesnika „dolazi“ iz Ujedinjene Kraljevine. Bolesnici se bilježe i u drugim zemljama svijeta; u Americi ih je 240, od čega 216 u Sjedinjenim Državama; u Jugoistočnoj Aziji 14; na Istočnom Mediteranu 5.

Što je „novi“ hepatitis? Najvjerojatnije infekcijska bolest, iako to u ovom trenutku ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Na infekciju ukazuju uobičajeni simptomi tipični za infekcijske bolesti probavne cijevi: vrućica, često proljev, ponekad respiratorni simptomi. Nakon „prodroma“ pojava znakova jetrenog oštećenja inapetencija, mučnina i žutica. U laboratorijskim nalazima su povišene vrijednosti transaminaza, hiperbilirubinemija, kod nekih hiperamonijemija, poremećaj koagulacije. Dakle, sve ono što vidimo u bolesnika s akutnim virusnim hepatitisima čija je bolest dovoljno teška da potraže liječničku pomoć. Oboljeli su djeca i adolescenti – „novi“ hepatitis javlja se u mlađih od 16 godina. Većina oboljelih (tri četvrtine) mlađi su od pet godina. Češće obolijevaju ženska djeca. U zemljama s „miješanim“ stanovništvom, u kojima živi značajan broj stanovnika koji pripadaju različitim rasama, primjećuje se da češće obolijevaju bjelačka djeca. Možda je i to jedan od razloga zbog kojih je više oboljelih u europskim zemljama i SAD-u? Obolijevaju prethodno zdrava djeca.

Kako dijagnosticirati „novi“ hepatitis? Prema kriterijima SZO-a, bolesnik je dijete ili adolescent (mlađi od 16 godina) u kojega su jetrene transaminaze više od 500 IU/l a serološkom pretragom isključeni „abecedni“ hepatitisi (A-E). Delta virus ne ulazi u dijagnostički postupak, s obzirom na to da je on prisutan samo kao koinfekcija u bolesnika koji su pozitivni na HBsAg pa, prema tome, isključenje infekcije virusom hepatitisa B, isključuje i infekciju deltom.

Ako je bolest vjerojatno infekcijske etiologije, a ne uzrokuje je ni jedan poznati virus uzročnik virusnog hepatitisa, što bi mogao biti uzročnik? Odgovora na ovo pitanje, u trenutku pisanja ovoga teksta, nema, ali je moguće kako je uzročnik „novog“ hepatitisa adenovirus (AdV). I to ne neki novi adenovirus, nego adenovirus koji pripada vrsti F, serotipa 41, i kojega pedijatri i infektolozi poznaju godinama kao razmjerno nedužnog uzročnika akutne dijarealne bolesti u male djece. Je li AdV 41 i do sada uzrokovao hepatitis ili su i prije (neki drugi) adenovirusi uzrokovali jetreno oštećenje? Adenovirus 41 do sada nije zabilježen kao uzročnik hepatitisa. Neki drugi AdV (serotipovi 1, 2 i 5) mogu uzrokovati hepatitis, ponekad i težak, ali ne u prethodno zdravih, već u imunokompromitiranih, najčešće prethodno transplantiranih bolesnika. Znači li to da se AdV 41 u međuvremenu promijenio? Dokaza za to još nemamo. U svih bolesnika u kojih je virus dokazan, radi se o onom istom „starom“ AdV 41 koji poznajemo decenijama. Što se onda promijenilo? Manja učestalost adenovirusnih infekcija tijekom pandemije COVID-19, zbog čega sada obolijevaju nešto starija djeca koja ne razviju uobičajenu dijarealnu bolest, već bolest jetre? Hipoteza se čini razumnom, no ne znamo je li točna! Prisutnost nekih poticajnih čimbenika u populaciji, kao što je preboljenje COVID-19? Neki od bolesnika s „novim“ hepatitisom imaju pozitivnu serologiju na SARS-CoV-2, no ne svi. Što znači pozitivna serologija, odnosno prethodno preboljenje COVID-19 u (post) pandemijskom vremenu? Treba li svaku „novu bolest“ povezivati s COVID-19? Upadamo li tako u zamku predijagnosticiranja "post-COVID-a“, i hoćemo li sve nejasne dijagnoze u bolesnika s pozitivnom serologijom na SARS-CoV-2 proglašavati „post-COVID-om“? Kako ćemo ih onda liječiti? Što se koinfekcije sa SARS-CoV-2 tiče (pozitivan PCR), ona je u bolesnika s „novim“ hepatitisom“ dokazana u najviše 12 % oboljelih, dakle ko-infekcija se ne čini prihvatljivom opcijom. Doprinosi li možda cijepljenje protiv COVID-19 nastanku „novog“ hepatitisa? Više od 85 % oboljelih nije cijepljeno protiv COVID-19, dakle, vjerojatno ipak ne.

Iako se AdV 41 čini kao mogući uzročnik, on nije dokazan u svih bolesnika u kojih se to pokušalo. U Ujedinjenoj Kraljevini, gdje je dijagnostički postupak bio možda najsistematičniji, dokazan je u 75% oboljelih. Dakle, AdV 41 je najvjerojatniji uzročnik, ali to još nije posve sigurno. Možda će se u skoroj budućnosti adenovirusni hepatitis izdvojiti kao poseban entitet, dok će „adenovirus-negativni“ bolesnici biti reklasificirani u „novi“ hepatitis nepoznate etiologije. Kakogod bilo, bolesnici s dokazanom AdV infekcijom i hepatitisom su viremični, što je u bolesnika s adenovirusnim proljevom rijetkost. Visina viremije korelira s težinom kliničke slike i vjerojatnošću nepovoljnog ishoda. Supresija adenovirusne infekcije primjenom antivirusnog lijeka (cidofovir) nema učinka, iz čega se da zaključiti da su (uz okolišne i infekcijske ko-čimbenike) genetski i imunološki čimbenici ključni za (nepovoljan) tijek bolesti.

„Novi“ hepatitis teška je bolest. U jedinice intenzivnog liječenja prima se 14 % oboljelih, a njih 6 - 12 % progredira prema terminalnom jetrenom zatajenju koje iziskuje transplantaciju jetre. Unatoč svim poduzetim mjerama liječenja, smrtni ishod bilježi se u 1 % oboljelih.

Zaključno se može reći kako je u humanu patologiju, i to među djecu, u „novonormalnom“ (post)pandemijskom svijetu, ušla nova bolest uzrokovana najvjerojatnije „starim“ patogenom, koji je u prijepandemijskom razdoblju uzrokovao „banalnu“ samoizlječivu dijarealnu bolest. Bolest se najčešće javlja u mlađih od pet godina, češće u ženske djece. Učinkovitog antivirusnog lijeka nema. „Novi“ hepatitis češće progredira prema akutnom jetrenom zatajenju i u 6 - 12 % bolesnika zahtijeva transplantaciju jetre.

Goran Tešović