Osobe koje su od 2010. do 2019. objavljivale na forumu posvećenom raspravi o samoozljeđivanju, nazvanom r/selfharm, često svoje aktivnosti samoozljeđivanja definiraju kao “ovisnost”, koristeći pojmove žudnje, eskalirajuće težine ili tolerancije kao i izraza koje rabe osobe u oporavku, poput “biti čist” ili “recidivirati”.

Rezultati također upućuju na to da bi kliničari mogli bolje pomoći osobama koje žive s nesuicidalnim samoozljeđivanjem usvajanjem strategija koje se koriste za dijagnosticiranje i liječenje poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari. Poremećaji uzimanja psihoaktivnih tvari dijagnosticiraju se korištenjem kriterija utemeljenih na dokazima opisanih u Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja, koji je sada u njegovom petom izdanju (DSM-5).

“Nesuicidalna samoozljeđivanja često su osobna i skrivena, a kao i poremećaji uzimanja psihoaktivnih tvari, jako su stigmatizirana i mogu dovesti do značajnih šteta ako se ne dijagnosticiraju i ne liječe”, kaže direktorica NIDA-e dr. Nora Volkow. “Iako ova studija sama po sebi ne pokazuje da se samoozljeđivanje nužno može klasificirati kao ovisnost, bolje poznavanje adiktivnog ponašanja samoozljeđivanja bit će ključno za poboljšanje našeg razumijevanja i liječenja ovog stanja.”

Otprilike 17% adolescenata, 13% mladih odraslih osoba i 6% odraslih izvijestilo je o iskustvu nesuicidalnog samoozljeđivanja ili namjernog oštećivanja vlastitog tjelesnog tkiva bez namjere za smrću. Međutim, nedovoljno se zna o pokretačima i kliničkim značajkama samoozljeđujućeg ponašanja, a ne postoji ni standardni pristup terapiji za to stanje. U DSM-5, nesuicidalno samoozljeđivanje uvršteno je među stanja za daljnja istraživanja.

Kao i kod poremećaja uzimanja psihoaktivnih tvari, motivi koji stoje u pozadini nesuicidalnog samoozljeđivanja su raznoliki, ali često uključuju želju za olakšavanjem ili nošenjem s osjećajima depresije, tjeskobe, stresa i drugih psihičkih stanja. Iako su ovisnička obilježja povezana s ozbiljnošću nesuicidalnog samoozljeđivanja, postoji rasprava o tome u kojoj su mjeri samoozljeđivanje i poremećaji uzimanja psihoaktivnih tvari iskustveno slični.

“Posljednjih godina društveni mediji poslužili su kao prozor u subjektivna iskustva stigmatizirane populacije u velikim razmjerima te mogu pružiti uvid u svakodnevni jezik koji se koristi među ljudima kada su unutar relativno sigurnog prostora s drugima koji dijele slična iskustva”, kaže dr. Brenda Curtis. “Naši rezultati ovdje sugeriraju da jezik ovisnosti može biti poznat i ležeran za pacijente koji se samoozljeđuju. Moramo slušati i učiti iz ovih proživljenih iskustava.”

Autori naglašavaju da njihovi rezultati ne smještaju nesuicidalno samoozljeđivanje u ovisnost. Potrebne su daljnje studije koje će istražiti moguće sličnosti između ovisnosti i nesuicidalnog samoozljeđivanja, uključujući one koje uključuju izravni angažman s ovom populacijom i prikupljanje demografskih podataka.

Izvornik: Himelein-Wachowiak M, Giorgi S, Kwarteng A, i sur. Getting “clean” from nonsuicidal self-injury: Experiences of addiction on the subreddit r/selfharm. J Behav Addict. 2022;11(1):128-39.

Preveo: dr. sc. Ivan Ćelić, dr. med.