Prve podatke nalazimo još u 6. st. p.n.e. u staroj Grčkoj, gdje su tzv. iscjelitelji odlazili u kućne posjete takvim bolesnicima, ali bez smještaja bolesnika na posebne lokacije. Već je Hipokrat istaknuo da se mora voditi računa ne samo o dijagnozi, nego i o liječenju cijele osobe.

Sve do renesanse postojala je snažna povezanost između religije i medicine. Vjerske zajednice brinule su se o bolesnima, ali prvenstveno o onima koji su se razboljeli tijekom svog putovanja, pa su ih ili uspjeli izliječiti ili su umrli. To bi se moglo shvatiti začecima prvih hospicija. Temelj riječi hospitality, hotel, hospice, hostel, hospital je latinski hospes (gost), a u uporabu ga je uvela Cicely Saunders. Bolnice su se razvile temeljem spoznaje da je proučavanje i skrb bolesnika izrazito olakšana ako su svi na jednom mjestu. Bolnice su predstavljale mjesta za učenje.

Zanimljiv je zapis iz daleke 1544. godine koji potječe iz bolnice St. Bartholomew u Londonu u kojem stoji da se ne primaju bolesnici koji imaju neizlječivu bolest ili stanje. Očigledno je da su bolnice htjele imati reputaciju skrbi o osobama koje se mogu izliječiti. Posljedično tome, riječ hospicij rezervirana je za mjesta skrbi o neizlječivima i siromašnima. Takvi hospiciji većinom su bili u sklopu katoličkih redova u Francuskoj, Irskoj, Škotskoj i Engleskoj, a u SAD-u su postojala dva u New Yorku. 

U 17. stoljeću francuski svećenik St. Vincent de Paul osnovao je red Sestara Milosrdnica u Parizu i otvorio kuće za siromašne, bolesne i umiruće. Hospicij se kao mjesto za terminalno bolesne prvi puta opisuje 1842. godine u Lyonu. Prvi protestantski hospicij otvoren je 18. st. u Kaiserswerthu u Njemačkoj. Godine 1834. otvorena je bolnica St. Vincent u Dublinu. Vodila ga je majka Mary Aikenhead iz reda irskih sestara milosrdnica. Godine 1879. otvoren je hospicij Naše Gospe, također u Dublinu, upravo na mjestu gdje je majka Mary Aikenhead provela zadnje dane svog života. Irske sestre milosrdnice otvorile su 1900. godine u istočnom Londonu St. Joseph's Convent i počele posjećivati bolesnike u njihovim kućama, a 1902. otvorile su St. Joseph's Hospice s 30 kreveta.

Cicely Saunders, prvotno medicinska sestra i socijalna radnica, pa potom i liječnica, radila je od 1957. do 1967. u St Joseph’s hospiciju, gdje je proučavala kontrolu boli kod uznapredovalog karcinoma. To joj je bio snažan poticaj za osnivanje St. Christopher Hospice u Londonu (1967). Iako nije bio prvi hospicij, bio je prva medicinska akademska moderna zdravstvena ustanova, s naglaskom na edukaciju i istraživanje uz klinički rad. 

1969. godine psihijatrica dr. Elisabeth Kübler-Ross knjigom On Death and Dying (1969), u kojoj se nalaze razgovori umirućih bolesnika tijekom edukativnih seansi za studente i druge, izazvala je pravu revoluciju i brojne rasprave o stavovima i praksi povezanoj s umiranjem u SAD-u. Dr. Kübler-Ross promijenila je pogled na smrt i odnos liječnika i bolesnika. 

Ideja o hospiciju kao mjestu za učenje i istraživanje preselila se iz Londona u Ameriku gdje su 1971. godine osnovana dva hospicija – u Connecticutu i Kaliforniji te su osnažene veze između hospicija i medicinskih fakulteta, a kućna hospicijska skrb započinje 1973. godine. 

St. Luke Hospital u New Yorku 1952. je u hospicijsku skrb uključio interdisciplinarni tim i odvojio prostore za palijativnu skrb od drugih prostora bolnice i istaknuo je da palijativna medicina mora u isto vrijeme i skrbiti i liječiti. Uvođenje palijativnih timova na sveučilišne klinike omogućilo je tadašnjim studentima i budućim zdravstvenim profesionalcima da promatraju palijativnu medicinu kao integralni dio akutne skrbi.

Odbor senata SAD-a uredbom „Death with Dignity“ 1972. godine inzistira da se hospiciji ne smiju odvajati od tradicionalne skrbi, a vlada želi inkorporirati palijativnu medicinu u tradicionalne institucije.
U posljednjem desetljeću 20. stoljeća različite zemlje Europe razvile su nacionalne
planove za razvoj i održavanje palijativne skrbi kao integralnog dijela sustava zdravstvene skrbi. Uspješne nacionalne programe u kojima je palijativna skrb integrirani dio zdravstvenih sustava može se navesti vezano uz neke zemlje Europe: Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Njemačka, Švicarska, Poljska, Rumunjska, Italija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija, Rumunjska i Poljska.
Krovna organizacija palijativne skrbi u EU je European Association for Palliative Care (EAPC) - Europsko udruženje za palijativnu skrb, utemeljena je 12.12.1988. godine u Milanu s 42 člana. Jedan od najzaslužnijih za osnivanje je profesor Vittorio Ventafridda. Cilj ove organizacije je ne samo promocija palijativne skrbi u Europi, nego i okupljanje zainteresiranih za rad i razvoj palijativne skrbi kroz znanstveni, klinički ili socijalni doprinos u djelovanju. Od 1998. EAPC ima status neprofitne, nevladine organizacije pri Vijeću Europe.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, koje se smatra kolijevkom palijativne skrbi i modernog
hospicijskog pokreta, stručna palijativna skrb je dostupna na gotovo svim razinama – klinička skrb, bolnička skrb, kućna skrb, dnevni hospicij, služba za žalovanje. Sveučilišni centri također su uključeni u djelovanje hospicijskog pokreta i svojom profesionalnošću potvrđuju shvaćanje palijativne skrbi kao neizostavnog dijela medicine. Mnoge europske zemlje su odonda napredovale i razvile palijativnu skrb do neslućenih razmjera. U nekim zemljama, poput Poljske, veliku ulogu nekada i sada ima crkva kao podupiratelj hospicijskih programa.
U SAD-u hospicijski pokret se razvio gotovo do maksimuma, a zasigurno je u vezi s malignim oboljenjima, vodećim uzrokom smrti u toj državi. Snažno je povezana mreža kvalitetnog koordiniranog stručnog djelovanja. Afrika je kontinent koji je razvoj palijativne skrbi osigurao svojim zemljama kroz djelovanje krovne udruge APCA (African Palliative Care Association). Palijativna skrb danas se na teritoriju Afrike provodi u 18 država.

Vlasta Vučevac, dr. med., spec. obit. medicine, gerontolog