Definicije i zakonodavni okvir

Iako se napori za suzbijanje nasilja nad ženama poduzimaju, ono i dalje predstavlja vrlo značajan i opsežan društveni i javnozdravstveni problem. Svjetska zdravstvena organizacija definira ga kao “svaki čin rodno uvjetovanog nasilja koji rezultira, ili može rezultirati tjelesnom, seksualnom ili mentalnom štetom ili patnjom kod žene, uključujući i prijetnje takvim činom”. S druge strane, rodno uvjetovano nasilje nad ženama, prema Konvenciji Vijeća Europe u sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, podrazumijeva „nasilje koje je usmjereno protiv žene zato što je žena ili nasilje koje nesrazmjerno pogađa žene“.

Femicid je najekstremniji oblik nasilja nad ženama. To je rodno uvjetovano ubojstvo žene čiji je motiv spol ili rod žrtve. Femicid je najčešće predvidiv i počinjen od strane ženinog sadašnjeg ili bivšeg intimnog partnera.

U hrvatski je Kazneni zakon 2024. godine uvedeno „novo“ kazneno djelo – „teško ubojstvo ženske osobe“ te je za isto predviđena minimalna kazna zatvora od 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora (čl. 111a). Uvrštavanje femicida u Kazneni zakon važan je korak u prepoznavanju i sankcioniranju najtežih oblika nasilja nad ženama. Međutim, to je samo početak; potrebno je uložiti dodatne napore u prevenciju, edukaciju, podršku žrtvama te osnaživanje institucija kako bi se nasilje nad ženama sustavno suzbijalo.

Od ostalih važnih zakona i protokola u Hrvatskoj tu su Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Obiteljski zakon, Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji te Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja.

Konvencija Vijeća Europe u sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija, prvi je pravno obvezujući i sveobuhvatan međunarodni mehanizam za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Stupila je na snagu 2014. godine, a Hrvatska ju je ratificirala 2018. godine. Konvencija u centru ima upravo žrtvu, ženu, a cilj je smanjiti problem nasilja i s njim povezane posljedice produbljivanja nejednakosti između spolova.

Podaci o viktimizaciji

Procjenjuje se da je svaka treća žena u EU doživjela neki oblik nasilja. U razdoblju od 2020. do 2023. Državni zavod za statistiku sudjelovao je u EUROSTAT-ovom istraživanju o rodno uvjetovanom nasilju u Hrvatskoj, s uzorkom od 23 tisuće ispitanika/ca. Prema podacima za Hrvatsku, 27% žena izjavilo je da je doživjelo psihološko nasilje od sadašnjeg ili bivšeg partnera, a 8% njih bilo je žrtva tjelesnog nasilja od partnera, uključujući prijetnje. Najviše nasilja doživjele su žene u dobi od 18 do 29 godina (37%).

Seksualno nasilje od strane obiteljskog nasilnika doživjelo je 6% žena, dok je njih 15% doživjelo tjelesno ili seksualno nasilje ili prijetnje od obiteljskog nasilnika. Nadalje, 36% ispitanica izjavilo je da je bilo izloženo seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu.

U navedenom EUROSTAT-ovom istraživanju otkriven je velik nesrazmjer podataka prikupljenih u zemljama sjeverne Europe, u odnosu na Hrvatsku i neke druge zemlje, mahom istočne Europe i to u smjeru da su veći postoci viktimizacije u zemljama sjeverne Europe.

U ovom kontekstu, na umu treba imati kako razmjer u kojem se nasilje tolerira u široj zajednici utječe na percepciju vlastite viktimizacije i na stupanj spremnosti dijeljenja vlastitih iskustava. Upravo je ovo jedno od vjerojatnih objašnjenja nesrazmjera podataka iz sjeverne i nekih drugih dijelova Europe. Drugim riječima, moguće je da u žene u nekim dijelovima Europe nasilje ne percipiraju kao nasilje te ga vjerojatno i manje prijavljuju.

Važnost suzbijanja nasilja i prevencije

Važno je potaknuti razgovor o nasilju nad ženama jer se radi o široko rasprostranjenom problemu koji se javlja u svim slojevima društva, neovisno o dobi, obrazovanju, socioekonomskom ili društvenom statusu. Žene koje su žrtve nasilja treba osnažiti da isto prepoznaju te potraže pomoć organiziranih službi, a javnost potaknuti da prijavljuje nasilje svake vrste. U slučaju nasilja žrtve se mogu obratiti policiji, zdravstvenoj ustanovi, nadležnom centru za socijalnu skrb, državnom odvjetništvu, nevladinoj organizaciji ili pravobraniteljici za ravnopravnost spolova.

Preventivno djelovanje je ključno za osiguravanje sigurnosti žena, kako sada, tako i u budućnosti. Problemu treba pristupiti sveobuhvatno i multidisciplinarno, od edukacije u najranijoj dobi, preko konstantnog osvješćivanja i senzibiliziranja javnosti pa sve do adekvatnog i konzistentnog kažnjavanja nasilja nad ženama.

Od studenog 2020. postoji i Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja. To je besplatan telefon (116 006) dostupan 24 sata dnevno, svakim danom, na koji se mogu javiti osobe žrtve nasilja kao i svi oni koji sumnjaju na nasilje u svojoj okolini.

Izvori

https://ec.europa.eu/eurostat/documents/7870049/15323622/KS-FT-22-005-EN-N.pdf/315d443b-ba8d-e607-3ce0-845f642a8c00?version=1.0&t=1669371271599

https://vlada.gov.hr/UserDocsImages/Vijesti/2018/03%20o%C5%BEujak/28%20o%C5%BEujka/Istanbulska/index.html

https://ravnopravnost.gov.hr/vijesti/22-rujna-nacionalni-dan-borbe-protiv-nasilja-nad-zenama-3621/3621

Kazneni zakon (2011). NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24.