Akutni bakterijski prostatitis je akutna infekcija prostate. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, simptoma i znakova, te nalaza ≥ 10⁴ bakterija u ml srednjeg mlaza urina i >5 leukocita u vidnom polju sedimenta urina pod velikim povećanjem. Bolesnici s kroničnim bakterijskim prostatitisom nemaju opće simptome i znakove infekcije, a njihovi lokalni simptomi traju najmanje tri mjeseca. Za razliku od dijagnostike akutnog bakterijskog prostatitisa, bakteriološka dijagnostika kroničnog bakterijskog prostatitisa je bitno otežana zbog zahtjevnijeg uzorkovanja za što je potrebna masaža prostate i dobra suradljivost bolesnika, urologa, infektologa i kliničkog mikrobiologa. Najmanje deset puta veća prisutnost bakterija u eksprimatu prostate i/ili urinu nakon masaže prostate negoli u srednjem mlazu urina upućuje na kronični bakterijski prostatitis. I akutni i kronični bakterijski prostatitis djele iste uzročnike. E. coli, P. mirabilis, K. pneumoniae, P. aeruginosa, Enterococcus spp. su očekivani uzročnici koji predstavljaju primarne i sekundarne uropatogene lako uzgojive metodama konvencionalne bakteriologije na standardnim bakteriološkim podlogama. Spolno prenosivi uzročnici C. trachomatis, M. genitalium, U. urealyticum i N. gonorrhoeae uzrokuju uretritis, a njihova uloga u etiologiji prostatitisa je dvojbena. Samo negativan nalaz obriska uretre, odnosno prvog mlaza urina, i pozitivan nalaz tih uzročnika u eksprimatu ili urinu nakon masaže, jasno ukazuju na prostatitis uzrokovan ovim uzročnicima. Moguće slučajeve istovremenog uretritisa i prostatitisa teško je na temelju bakteriološkog testiranja razlučiti od izoliranog uretritisa s obzirom da će u oba slučaja uzročnici biti prisutni u uzorcima i prije i poslije masaže prostate. Za detekciju C. trachomatis i M. genitalium iz odgovarajućih uzoraka koriste se molekularne metode amplifikacije nukleinskih kiselina, a za U. urealyticum i M. hominis komercijalni kitovi za kultivaciju i identifikaciju. Rutinskim bakteriološkim pretragama specifični uzročnik se detektira u 10% bolesnika sa sindromom prostatitisa, što otežava donošenje odluke o potrebi za provođenjem antimikrobne terapije i izboru optimalnog antibiotika.

Edita Sušić

Odjel za kliničku mikrobiologiju, Zavod za javno zdravstvo Šibensko-kninske županije, Šibenik