U istraživanje je bilo uključeno gotovo 20.000 ispitanika u dobi od 45 do 50 godina koji na početku praćenja nisu imali moždani udar u anamnezi te su imali nisku prevalenciju uobičajenih rizičnih faktora. Većina su bili muškarci (79%) i bijelci (98,3%). Na početku studije, ispitanici su na temelju rezultata testa na pokretnoj traci svrstani u 3 skupine obzirom na razinu kardiorespiratorne sposobnosti.

Tijekom desetogodišnjeg praćenja, zabilježeno je 808 slučajeva hospitalizacije uslijed moždanog udara. Analiza podataka pokazala je da su ispitanici najveće kardiorespiratorne sposobnosti imali 37% manji rizik za moždani udar nakon 65. godine života od ispitanika najniže kardiorespiratorne sposobnosti, čak i nakon što su u obzir uzeti rizični čimbenici za moždani udar poput povišenog krvnog tlaka, dijabetesa tipa 2 i fibrilacije atrija.

Autori poručuju da rezultati možda nisu primjenjivi na opću populaciju budući da su ispitanici uključeni u ovo istraživanje imali visok stupanj edukacije, nisku prisutnost uobičajenih rizičnih faktora i dostupnost preventivne zdravstvene skrbi.

Ipak, autori ističu da se u kliničkoj praksi niska razina fizičke spreme često ne uzima u obzir kao jedan od stvarnih čimbenika rizika te da rezultati ovog istraživanja upućuju na snažnu povezanost između kardiorespiratorne sposobnosti u srednjim godinama i rizika za moždani udar nakon 65. godine života. Povećana tjelesna aktivnost stoga predstavlja potencijalnu strategiju za prevenciju moždanog udara u kasnijoj životnoj dobi.