Djeca koja imaju problema sa spavanjem u dojenačkoj dobi, u usporedbi s djecom koja spavaju dobro, imaju nekoliko puta više šansi da problem sa spavanjem perzistira i u ranom djetinjstvu, rezultati su nove studije objavljene u časopisu Pediatrics.

Istraživački tim iz Dječjeg medicinskog centra u Cincinnatiju proveo je anketu o navikama spavanja djece među više od 250 majki. Anketa je provedena u 4 navrata, u dobi kada su djeca imala 6, 12, 24 i 36 mjeseci.
Pokazalo se da jedno od 10 djece ispod treće godine ima neki od problema sa spavanjem kao što su noćne more, hodanje, otežano usnivanje ili nesposobnost spavanja u vlastitom krevetu. To odgovara rasponu rezultata iz dosadašnjih studija prema kojima 2% - 33% djece ima neki od problema sa spavanjem. Prema rezultatima navedene studije, poremećaj spavanja ostaje prisutan i nakon dojenačke dobi, ali se vrsta poremećaja mijenja kako dijete postaje starije.

U dobi ispod dvije godine, najčešći problemi koje su majke prijavljivale su bili poremećaj usnivanja i nemogućnost spavanja u kontinuitetu. U trećoj godini, djeca su češće imala noćne more i nemir. Pokazalo se da ako dojenče od početka ne pokazuje poteškoće sa spavanjem, velike su šanse da će tako ostati i tijekom ranog djetinjstva. Naime, samo je 6-8% djece koja na početku studije nisu imala problema sa spavanjem razvilo neki od problema tijekom vremena. S druge strane, u 21-35% onih koji su od početka imali problema sa spavanjem, oni su perzistirali do u rano djetinjstvo.

Ova studija jasno pokazuje da djeca ne prerastaju poremećaj spavanja. Stoga je i poruka koja se često daje roditeljima dojenčadi o tome da su poremećaji spavanja tipični i da će proći, pogrešna.

Iako je ova studija bazirano samo na opažanjima roditelja o navikama spavanja njihove djece i da nije uključila djecu koja imaju poremećaj spavanja dijagnosticiran od strane liječnika, ne može se zanemariti rezultat o postotku djece koja hrču. Naime, u ovoj studiji 12-20% djece hrče barem nekoliko noći u tjednu. Autori su također otkrili da roditelji tipično ne smatraju hrkanje problemom sa spavanjem, iako je to glavni simptom poremećaja opstruktivne apneje u snu. Prethodna istraživanja pokazala su da s jedne strane do polovice pedijatara uopće ne pita roditelje o problemima spavanja te da s druge strane roditelji možda niti ne znaju što je normalno a što nije tijekom spavanja. Kao posljedica toga, hrkanje je moguće previdjeti tijekom rutinskih pregleda djece, unatoč znanim rizicima s kojima je povezano, naglasili su autori.

Iako se formalni poremećaji spavanja smatraju ozbiljnijima s medicinske strane gledišta, navedeni problemi sa spavanjem identificirani u ovoj studiji mogu imati značajan učinak na djetetovo raspoloženje, pažnju i učenje, kao i na san roditelja. Autori ističu važnost sna u razvoju djeteta te činjenicu da bi san trebao biti prioritet čitave obitelji. Roditeljima treba savjetovati da insistiraju na odlasku na spavanje u približno isto vrijeme, a nakon svakodnevne ustaljene rutine, s obzirom na to da su ispitivanja pokazala značenje navedenih mjera u postizanju kvalitete sna.

Bihevioralna insomnija i poremećaj hranjenja

Druga studija, nedavno objavljena od izraelskih autora u časopisu Pediatrics, također se bavila problemima sa spavanjem, odnosno povezanošću između bihevioralne insomnije i poremećaja hranjenja u zdrave djece u dobi od 6 do 36 mjeseci. Bihevioralna insomnija se u ovoj dobnoj skupini javlja u 10-30%, a uključuje poremećaje usnivanja, održavanja sna ili oboje. Prevalencija problema s hranjenjem i ponašanjem tijekom hranjenja u istoj dobnoj skupini je 25 %.

Unatoč sličnostima u samoj prirodi poremećaja, etiologiji, prevalenciji i dobnoj distribuciji bihevioralne insomnije i problem s hranjenjem i ponašanjem tijekom hranjenja, do sada još nije ustanovljena povezanost između ove dvije skupine poremećaja. U studiju je bilo uključeno 681 dijete, 58 s bihevioralnom insomnijom, 76 s poremećajem hranjenja i 547 kontrola. Uključena djeca su bila u dobi od 6 do 36 mjeseci. Podaci su skupljeni uz pomoć upitnika koje su ispunjavali roditelji.

Rezultati su pokazali da su problemi sa spavanjem češći u djece s poremećajem hranjenja, i obratno. Djeca s poremećajem hranjenja tijekom noći su kraće spavala, odlazila su kasnije na spavanje i imala su produljenu latenciju spavanja. Djeca koja imaju problema sa spavanjem češće su odbijala obroke kao i novu vrstu hrane. Rezultati upućuju na to da bihevioralna insomnija povećava rizik za nastanak problema s hranjenjem te da poremećaj hranjenja u dojenačkoj dobi povećava rizik od problema sa spavanjem.

Problemi s hranjenjem djeteta i spavanjem tijekom noći u ranom djetinjstvu češći su nego što je to prepoznato, kako među zdravstvenim djelatnicima, tako i u javnosti. Ova studija pokazuje da bi intervencija u jedan od problema mogla dovesti do poboljšanja na oba plana, odnosno da bi se paralelnom intervencijom mogao se ubrzati proces liječenja i poboljšati ishod. Stoga je važno da liječnici koji se bave poremećajima spavanja i hranjenja imaju saznanja o koegzistiranju ova dva poremećaja, jer to može poboljšati i dijagnostiku i intervenciju. Osim toga, ove je poremećaje od iznimne važnosti prepoznati i zbog toga što mogu biti prva manifestacija roditeljske psihopatologije i problema u interakciji roditelja i djeteta.