Najčešće pogođeni organi su oči, bubrezi, živčane stanice, srce, ali i noge te probavni sustav, a te se promjene nazivaju kronične komplikacije šećerne bolesti.

Svi oblici šećerne bolesti (tip 1, tip 2 te gestacijska šećerna bolest) imaju zajedničko povišenje glukoze u krvi (hiperglikemija). Višak glukoze počinje se "lijepiti" na stijenke malih, ali i velikih krvnih žila te ih oštećuje. Oštećenja koja se događaju godinama, iako nisu bolna, mogu ozbiljno narušiti rad organa u kojima se krvne žile nalaze. Jednom nastala oštećenja ne mogu se uspješno izliječiti. Najčešće pogođeni organi su oči, bubrezi, živčane stanice, srce, ali i noge te probavni sustav, a te se promjene nazivaju kronične komplikacije šećerne bolesti. Postoje čvrsti dokazi da dobra kontrola razine glukoze u krvi može značajno smanjiti rizik razvijanja komplikacija i usporiti njihovo napredovanje kod svih tipova dijabetesa. Kontroliranje visokog krvnog tlaka i povišenih masnoća u krvi jednako je važno.

Koliko ljudi ima šećernu bolest?

Zabrinjavajuća je činjenica da najmanje 50 posto svih dijabetičara nije svjesno svog stanja, a u nekim zemljama ova brojka doseže do 80 posto.

Međunarodna udruga za dijabetes (International Diabetes Federation - IDF) procjenjuje da najmanje 194 milijuna ljudi na svijetu boluje od dijabetesa. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organisation - WHO), ako se ništa ne poduzme u pogledu usporavanja epidemije, brojka će dostići 333 milijuna oboljelih do 2025. godine (više od 90 posto odnosi se na dijabetes tipa 2), što znači da će tada na svijetu biti više dijabetičara od ukupne populacije SAD-a, odnosno u sljedećih 20 godina više od 6,3 posto svjetske populacije moglo bi oboljeti od te kronične i neizlječive bolesti. Dijabetes danas predstavlja četvrti vodeći uzročnik smrti u većini razvijenih zemalja. Zabrinjavajuća je i činjenica da najmanje 50 posto svih dijabetičara nije svjesno svog stanja, a u nekim zemljama ova brojka doseže do 80 posto.

Zašto raste broj oboljelih od šećerne bolesti?

Naime, postoji čvrsta povezanost između prevalencije dijabetesa tipa 2 i porasta udjela starije populacije, a važni su čimbenici i loše prehrambene navike, pušenje te smanjena tjelesna aktivnost, što dovodi do pretilosti.

Razlozi porasta broja oboljelih od dijabetesa su demografske, socioekonomske i kulturološke promjene koje donosi postindustrijsko društvo. Naime, postoji čvrsta povezanost između prevalencije dijabetesa tipa 2 i porasta udjela starije populacije, a važni su čimbenici i loše prehrambene navike, pušenje te smanjena tjelesna aktivnost, što dovodi do pretilosti, karakteristične za tu bolest. Ozbiljne komplikacije koje nastaju kao posljedica dijabetesa (koronarna srčana bolest, bubrežno oštećenje, sljepoća, amputacije) poskupljuju liječenje tri do četiri puta. Ljudski i ekonomski troškovi dijabetesa mogli bi se značajno smanjiti ulaganjem u prevenciju, naročito u rano otkrivanje, da bi se izbjegao početak dijabetičkih komplikacija jer u trenutku postavljanja dijagnoze 30 posto oboljelih već ima razvijene komplikacije.

Liječenje šećerne bolesti

Preporuča se provjeriti razinu šećera nakon obroka (čak i zdravim osobama), jer ukoliko je u dva mjerenja u razmaku od nekoliko dana viša od 8 mmol/l potrebno je učiniti dodatne pretrage.

Osnova je uspješnog liječenja održavanje razine glukoze u krvi unutar normalnih vrijednosti i spriječiti komplikacije na malim i velikim krvnim žilama, koje dovode do sljepoće, oštećenja bubrega, živaca, srca i krvnih žila, a ponekad i do amputacija. Do povišenja razine glukoze u krvi dolazi jer gušterača ne može stvarati i lučiti inzulin u dovoljnim količinama ili zbog toga što organizam postaje manje osjetljiv na vlastiti inzulin (inzulinska rezistencija). Šećer u krvi može se mjeriti natašte ili dva sata nakon obroka. Kako se veći dio života provodi u stanju nakon obroka, tzv. postprandijalnom stanju (stanje natašte traje samo 4 do 6 sati tijekom spavanja), o razini šećera nakon obroka ovisi i pojava komplikacija šećerne bolesti. Upravo povišena razina šećera u krvi nakon obroka predstavlja povišen rizik za razvoj srčanih bolesti. Uvriježeno je da se tijekom laboratorijskih pregleda mjeri razina glukoze u krvi natašte što nije dovoljno. Preporuča se provjeriti razinu šećera nakon obroka (čak i zdravim osobama), jer ukoliko je u dva mjerenja u razmaku od nekoliko dana viša od 8 mmol/l potrebno je učiniti dodatne pretrage. U liječenju se primjenjuju dva pristupa: smanjenje rezistencije ili povećanje osjetljivosti tkiva na inzulin (neki oralni lijekovi) i poticanje lučenja inzulina (lijekovi u obliku tableta i inzulin). Pravilna prehrana, tjelovježba te edukacija sa redoviom samokontrolom glukoze u plazmi osnovni su principi liječenja, a oboljeli ih se mora pridržavati i kada uzima lijekove. Zato se za dijabetes često kaže da je i način života.

Tablete za liječenje šećerne bolesti

Primjenom tableta pojačava se lučenje inzulina iz gušterače ili se pojačava učinkovitost već izlučena inzulina.

Tablete za liječenje šećerne bolesti primjenjuju se u liječenju bolesti tipa 2 kada se osnovnim principima liječenja dijetom ne uspijeva održati vrijednosti glukoze u krvi unutar normalnih vrijednosti (drugi stupanj u liječenju tipa 2). Oralni hipoglikemizirani lijekovi pojačavaju lučenje ili učinak inzulina. Primjenom tableta pojačava se lučenje inzulina iz gušterače ili se pojačava učinkovitost već izlučena inzulina.

Inzulin

Za uspješno liječenje šećerne bolesti treba dobro poznavati samu bolest te vrlo često uskladiti sve navedene metode liječenja. Najvažniji lijek koji pridonosi učinkovitosti liječenja je edukacija te motivacija bolesnika za samostalno liječenje.

Inzulin se koristi u liječenju svih oblika šećerne bolesti. Sve osobe sa šećernom bolesti tipa 1 liječe se inzulinom. U šećerne bolesti tipa 2 inzulin se uvodi u liječenje kada se pravilnom prehranom tjelovježbom i tabletama ne postižu ciljevi liječenja. Inzulin se ne uzima oralno, te je jedini način liječenja inzulinom potkožna injekcija. Upravo zbog toga velik broj osoba sa šećernom bolesti tipa 2 koje su prije bile liječene tabletama odbijaju uvođenje inzulina u liječenje. Glavni su razlozi strah od injekcija i mišljenje da potreba za inzulinom znači dolazak težeg oblika bolesti s težim komplikacijama i posljedicama. Sasvim suprotno, uključivanjem inzulina u liječenje nastoji se spriječiti razvoj komplikacija, a opće stanje bolesnika naglo se popravlja. Na usavršavanju inzulinskih pripravaka danas se puno radi. Idealna nadoknada inzulina bila bi ona koja najbolje oponaša lučenje inzulina u zdravom organizmu. Taj uvjet ispunjavaju ultrakratkodjelujući, bifazični i dugodjelujući analozi inzulina koji omogućuju bolju kontrolu šećera u krvi.

Predavanje održano na tečaju trajne edukacije: 10 vodećih bolesti u Hrvatskoj