Palijativna skrb kao bitna komponenta primjerene zdravstvene skrbi

Medicina mora biti orijentirana na čovjeka kao cjelinu uz uključivanje po potrebi socijalne, psihološke i duhovne potpore, koja može biti za pojedinog bolesnika važnija od medicinske brige u užem smislu.

Na skupštini parlamenta Vijeća Europe podnio je 4. studenog 2008 Wolfgang Wodarg, Nijemac iz socijalističke grupe izvještaj (CEE&FSU NEWSLETTER, Vol.V.No.1 January 2009), koji donosim u izvodu. Izvještaj osvjetljava centralni problem visoko sofisticirane i skupe zdravstvene skrbi, naročito u Zapadnoj Europi. Istodobno ovaj tip zdravstvene skrbi ne rješava osnovne potrebe ljudi koji trpe od kroničnih ili rijetkih bolesti. Autor smatra palijativnu skrb modelom obnove zdravstvene i socijalne politike. Palijativna skrb ne samo da uvažava najuočljivije kulturalne i humanitarne potrebe već daje i strukturu obnove, koja će ako se inteligentno razvije omogućiti održive promjene u zdravstvenom sektoru. Autor gleda na palijativnu skrb kao na bitnu komponentu primjerene zdravstvene skrbi koja se osniva na ljudskom dostojanstvu, autonomiji, ljudskim pravima, pravima bolesnika te na opće prihvaćenoj percepciji solidarnosti i socijalne kohezije. Zaštita ljudskih prava je stvar države, a ne pojedinih političkih lobija. Važnost palijativne skrbi kao opsežnog pristupa sa potencijalom dopuniti i poboljšati postojeće programe skrbi je priznata od mnogih članica Vijeća Europe. Palijativna skrb je bitan i socijalno novi dodatak kurativnoj visoko znanstvenoj medicini, gdje subjektivno dobro osjećanje bolesnika dolazi na drugo mjesto. Prvo mjesto ima izlječenje bolesti često vezano uz masovne nuspojave. Ekonomija sve jače dominira zdravstvenom i socijalnom politikom pa sve veći broj ljudi gubi lobi koji bi branio njihova osnovna ljudska prava. Medicina mora biti orijentirana na čovjeka kao cjelinu uz uključivanje po potrebi socijalne, psihološke i duhovne potpore, koja može biti za pojedinog bolesnika važnija od medicinske brige u užem smislu.

Četiri osnovna područja palijativne skrbi

Kad se raspravlja o starosti, skrbi i umiranju, etika je ponovno otkrivena u socijalnom kontekstu.

Skupština VE podupire četiri osnovna područja palijativne skrbi koja se citiraju i u 9Recommendation Rec(2003)24' (HDH/PS ih je izdalo u prijevodu 2004 i 2007 godine) . 1. kontrola simptoma, 2. psihološka, duhovna i emocionalna potpora, 3. podrška obitelji i 4. podrška u žalovanju. Uvjet je da članice razviju dosljedni i sveobuhvatni pristup palijativnoj skrbi. i promiču internacionalnu kooperaciju jedinica hospicijskog pokreta. Među ostalim skupština pokušava ojačati primarnu zdravstvenu zaštitu koja bi trebala zaštiti bolesnika od neprimjerenih medicinskih intervencija. Ona također i opet naglašava metodološko značenje komunikacije između liječnika i bolesnika, kao osnovicu za racionalnu, na bolesnika orijentiranu medicinu. U budućnosti vidi proširenje palijativne medicine u prvom redu na bolesti, koje ne ugrožavaju život ( kronični patnici) i na starije osobe općenito. Europski dio SZO-e obuhvaća 52 države sa ukupno 879 milijuna stanovnika. U njima godišnje umire 9 miliona ljudi i to 24 % od raka. Izgleda da je jedan od bitnih faktora uspješnog razvitka palijativne skrbi opseg u kojem je ona uključena u postojeći zdravstveni sustav. Ozbiljni financijski problemi s visokim stupnjem nezaposlenosti i smanjenjem broja onih koji plaćaju porez ugrožavaju socijalne sisteme osiguranja. Briga za palijativne bolesnike u domovima za njegu postati će jednim od glavnih problema u idućoj dekadi. U brizi za starije. Rasprave o kvaliteti života dobivaju novu dimenziju primjerenosti, umjesto učinkovitosti. Kad se raspravlja o starosti, skrbi i umiranju, etika je ponovno otkrivena u socijalnom kontekstu.

Osnovni zadatak medicine: služiti cijeloj osobi

Ako se bolest gleda u određenom svjetlu, i samo umiranje može biti kreativni proces. Osobe koje napuštaju život mogu učiniti koješta što su prije propustile učiniti - mogu oblikovati nove odnose ili stare promijeniti. Umiranje može biti kvalitetnije nego život paraliziran besmislenom rutinom.

Pojam bolesti koji se još uvijek osniva na znanstvenim paradigmama, ne dozvoljava primjerenu socijalnu dimenziju - dimenziju koja je jasno prisutna na pr u većini mentalnih bolesti te u psihosomatskim bolestima. Učinci promjena u načinu života, u starosti ili u faktorima okoline, koje su u pozadini kroničnih bolesti ili multimorbiditeta su izvan dosega jasne dijagnoze i uzročne terapije. Gerijatrijska medicina i skrb je postala vrlo važnom zbog demografskih tokova. Razvijena je i nova samosvijest među bolesnicima. Problem za bolesnike obično nije umiranje kao takvo već strah od boli. Problem je za obitelj to što si nije sposobna stvoriti pravu sliku o onome što se događa. Ista nesigurnost zahvaća i liječnike, čija ih izobrazba nije primjereno pripravila za postupke u slučajevima gdje nema nade. Uloga liječnika opće prakse postaje očito opet vodeća, nakon perioda u kojem je zanemarivana u korist specijalističke medicine, koja je trebala štedjeti novac. Liječnici opće prakse mogu zaštiti bolesnike protiv boli, straha i bezveznih medicinskih intervencija, osiguravajući im pažnju koju trebaju. Činjenica da liječnička i njegovateljska izobrazba ne uključuje obavijesti o postupku s onim bolesnicima, koji ne mogu biti izliječeni, nije na čast niti medicinskoj profesiji niti društvu. Ako se bolest gleda u određenom svjetlu, i samo umiranje može biti kreativni proces. Osobe koje napuštaju život mogu učiniti koješta što su prije propustile učiniti - mogu oblikovati nove odnose ili stare promijeniti. Umiranje može biti kvalitetnije nego život paraliziran besmislenom rutinom.

Zdravstveni sistemi - postavljanje ciljeva u kojima je bolesnik u žarištu

Nijedan bolesnik ne može tražiti maksimalnu medicinsku skrb, ali može s pravom željeti maksimalnu brižnost.

Komunikacija liječnik - bolesnik mora biti važna prva stepenica medicinskih postupaka. Nijedan bolesnik ne može tražiti maksimalnu medicinsku skrb, ali može s pravom željeti maksimalnu brižnost. Ozbiljni problemi se mogu razviti djelomično i zbog pomanjkanja vremena, koje nastaje zbog ekonomskog pritiska. Primarna liječnička praksa bi trebala pokriti četiri područja: 1. savjetovanje o mogućim uzrocima i opcijama liječenja, uključujući i specijalističke obavijesti, obavijesti o mogućnostima zdravstvenih osiguranja i opcija skrbi; 2. primarna prevencija; 3. koordinacija kompleksnijih oblika liječenja (liječnik opće prakse kao 'manager slučaja'); 4. medicinska aktivnost u individualnoj ili grupnoj praksi u vezi sa palijativnom skrbi.