Arlena Sabljar, dr. med. spec. psihijatar, subspecijalist socijalne psihijatrije
20.11.2023.
Psihotični poremećaji obuhvaćaju heterogenu skupinu psihičkih poremećaja, međutim u općoj populaciji kada se spominje psihoza, prvenstveno se misli na najtežu duševnu bolest – shizofreniju. Zbog čega je ta bolest toliko stigmatizirajuća kako za pojedinca koji od nje boluje, tako i za obitelj, ali i za širu populaciju? Možda je u pitanju psihotična simptomatologija koja je zbunjujuća, nekada zastrašujuća, često bizarna i nepredvidiva, opterećujuća upravo zbog šarolikosti pozitivnih i negativnih simptoma koji stvaraju kliničku sliku za svakog pacijenta jedinstvenu. Možda je problem u socijalnom i radnom zakazivanju koje se javlja relativno brzo po pojavi bolesti kod velikog broja pacijenata.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definira kvalitetu života kao percepciju pojedinca o njegovom položaju u životu u kontekstu kulture življenja i sustava vrijednosti u kojima živi, a u odnosu na ciljeve, očekivanja, standarde i probleme sredine (1). Kvaliteta života oboljelih od psihotičnih poremećaja je tema brojnih istraživanja u psihijatriji, novih projekata i rehabilitacijskih programa za oboljele (2 – 8).
Psihotični poremećaji i dan danas ostaju dijelom nejasne etiologije i prognoze. Stoga je jako važno približiti znanja o ovoj bolesti svim zdravstvenim radnicima i općem pučanstvu jer i dan danas psihijatrijske odjele kao i specijalizirane psihijatrijske bolnice držimo izolirano od ostalih „somatskih odjela“ ili općenito od društva (9, 10). Postoji uzrečica: „Poslati ću te u ludaru“ kao nešto pogrdno, osuđujuće, prijeteće, kao nešto najgore što te može u životu snaći. Danas se ipak vide pozitivni pomaci u destigmatizaciji psihijatrijskih poremećaja općenito, jako puno se govori o mentalnom zdravlju nacije, prevenciji i ranoj intervenciji u prodromalnoj fazi bolesti (2, 10). Doživjeti psihotično iskustvo, pogotovo više puta tijekom života, možemo donekle usporediti s kroničnom tjelesnom bolesti koju moramo cijeli život liječiti, nekada ju uspijevamo i izliječiti ili dobro zaliječiti, pa upravo tako bi trebali razmišljati i o psihotičnim poremećajima. Kada shvatimo da su ljudi koji imaju takav poremećaj naša rodbina, prijatelji, poznanici, i da trebamo učiniti sve što je u našoj moći uključujući sve raspoložive metode liječenja da se naši pacijenti što prije i što kvalitetnije rehabilitiraju i oporave, da su ravnopravni u svojoj bolesti bilo kojim pacijentom koji boluje od tjelesnih bolesti (2, 5, 10, 11), da imaju ista prava i odgovornosti, tada ćemo učiniti velik korak naprijed u procesu destigmatizacije i reintegracije pacijenta u društvo (12 – 14).
Dakle, ne govorimo o shizofrenom pacijentu, nego pacijentu koji boluje od shizofrenije, ili shizoafektivne psihoze ili bipolarnog poremećaja, što su sve teške psihičke bolesti ali ne i neizlječive, često vrlo dobro zalječive, uz kvalitetnu terapiju i rehabilitaciju, može se očekivati dugogodišnji oporavak i potpuno radno i socijalno funkcioniranje (2 – 4, 15 – 17)
Psihotični poremećaji dovode do značajne promjene načina doživljavanja stvarnosti, mišljenja na način koji značajnije odstupa od uobičajenih normi, poremećaja u doživljavanju sebe i okoline, uz pojavu tjeskobe, depresije i mogu se prepoznati kao bolest ili poremećaj te imati svoje dugogodišnje i doživotno trajanje (18).
Liječenje psihotičnih poremećaja, posebno kronificiranih formi bolesti, zahtijeva posebne vještine i znanja u titraciji terapije. Kod dugotrajno hospitaliziranih pacijenata nailazimo na niz nepovoljnih čimbenika već od samog početka liječenja, u procesu rehabilitacije, a posebno kod njihove ponovne reintegracije i povratka u obitelj i u društvo. Velik broj tih pacijenata koji dolazi na bolnička liječenja, posebno ona dugotrajna je nezaposlen, također nemaju nikakva stalna osobna primanja, nemaju nikakvih pokretnina niti nekretnina u svom vlasništvu, nisu samostalni i praktično su obiteljima često na teret. Kod pokušaja otpusta tih pacijenata iz bolnice često nailazimo na velike otpore od strane obitelji, pogotovo ako su se dogodili neugodni i neželjeni događaji potaknuti psihotičnom dekompenzacijom bolesnog člana obitelji (3, 19, 20)
Osim toga, velik broj pacijenata ima jako smanjen interes za bilo kakve aktivnosti, izgubili su radne navike, a često i one najjednostavnije svakodnevne aktivnosti koje se tiču održavanja osobne higijene i higijene prostora u kojem žive, što također otežava njihov povratak kući (21, 22). Ako se radi o mlađim pacijentima, akademska postignuća i zadržavanje radnih mjesta često su narušeni zbog avolicije ili drugih manifestacija same bolesti čak i kada su kognitivne vještine oboljelih očuvane u ranim fazama bolesti. U kasnijim fazama bolesti, kod velikog broja pacijenta, posebice s dugotrajnim i učestalim relapsima i hospitalizacijama, dolazi do zakazivanja kognitivnog funkcioniranja po funkcionalnom tipu (12, 15, 22 – 24).
Velik broj pacijenta puši cigarete, često i neumjereno, i općenito je prisutna manjkava briga za sebe koja također doprinosi njihovom lošem tjelesnom zdravlju. U novije vrijeme, česta je zloporaba alkohola, ali i drugih psihoaktivnih tvari, posebice marihuane, koji značajno pogoršavaju prognozu bolesti, smanjuju kvalitetu života, uzrok su učestalih relapsa bolesti, ali i progresije psihopatologije, kako psihičke, tako i tjelesnih komorbiditeta (25 – 27).
Najčešći ispitivani sociodemografski čimbenici kvalitete života su dob, spol, razina obrazovanja, radni status, visina ostvarenih prihoda, bračni status, socijalni i obiteljski odnosi i slično.
Većina hospitaliziranih bolesnika oboljelih od psihotičnih poremećaja je nezaposlena ili zaposlena na lošijim radnim mjestima, takvi pacijenti rjeđe ulaze u bračne zajednice te imaju ograničene socijalne interakcije izvan obitelji, pa su im na taj način i socijalne vještine značajno reducirane što sve može imati negativan utjecaj na njihovu kvalitetu života, a posebice na kvalitetu života po otpustu iz psihijatrijskih ustanova (28 – 30).
Prva psihotična epizoda javlja se najčešće u kasnoj adolescenciji kada se uče neka ponašanja vezana za pronalaženje partnera, adekvatno seksualno ponašanje, vještine potrebne za funkcioniranje na radnom mjestu, vještine komunikacije i uspostavljanje odnosa s odraslim osobama, kolegama, autoritetima. Kod osoba oboljelih od shizofrenije primijećen je deficit pažnje u djetinjstvu što je povezano s učenjem uspostavljanja adekvatnih socijalnih odnosa. Iz tih razloga, mnoge osobe koje rano obole od psihotičnih poremećaja, posebno shizofrenije započnu živjeti osamljeno i izolirano s dužim ili kraćim periodima provedenim u psihijatrijskoj bolnici. U bolničkim uvjetima žive također izolirano, osamljeno, komuniciraju uglavnom sa osobljem i drugim pacijentima psihijatrijske bolnice što im također otežava socijalno učenje, ali i vanhospitalno socijalno funkcioniranje. Danas postoje stoga, mnogi programi bolničkog i vanbolničkog liječenja kako bi pacijenti vježbali svoja ponašanja u određenim socijalnim situacijama i tako stekli određene socijalne vještine uz koje mogu značajno poboljšati svoju kvalitetu života (11, 13, 17, 24, 31, 32).
Mogu opisati slučaj iz svoje prakse, izvrstan primjer poslodavca koji je pratio oporavak svog djelatnika, od samog početka bolničkog liječenja, sudjelovao u procesu njegove rehabilitacije i po povratku na posao pacijent je dobio potreban suport za nastavak samostalnog rada.
Kroz moje dugogodišnje iskustvo liječenja pacijenta s psihotičnim poremećajima, došla sam do zaključka da je suradljivost i dobar odnos liječnika i medicinskog osoblja s pacijentom jedan od najvažnijih prediktora uspješnog liječenja i oporavka pacijenta što je opisano i u literaturi (7, 17). Povjerenje u terapeuta se stječe prvim kontaktom s pacijentom i kasnije izgrađuje tijekom terapijskog procesa u kojem pacijent postaje od početka aktivni sudionik u liječenju (15, 33). Liječenje obuhvaća pažljiv odabir lijekova i različite psihosocijalne postupke koji pomažu autonomiju oboljelih i osposobljavaju ih za samostalan život i rad. Važno je naglasiti da je nužno procijeniti individualne životne i socijalne vještine oboljelog, analizirati sve faktore koji utječu na suradljivost kod uzimanja lijekova, kao i planirati postupke koji će povećati suradljivost kod pacijenata (2, 4, 11, 16), a mogu uključivati i neke nove metode i tehnologije kao što su digitalni asistenti i avatari (14, 34, 35)
Posebno bih voljela napomenuti, kako je situacija u kroničnim/specijalnim psihijatrijskim ustanovama danas znatno povoljnija u odnosu na prethodna razdoblja kada je broj hospitalizacija pacijenata koji boluju od psihotičnih poremećaja i dužina trajanja hospitalnih liječenja, bila znatno veća. Broj hospitaliziranih pacijenata se svakom godinom smanjuje što posljedično uvjetuje i smanjenje broja bolničkih kreveta. Također je važno naglasiti da velik broj pacijenta koji budu otpušteni s bolničkog liječenja, čak i oni kojima je trebao višemjesečni oporavak, uredno funkcioniraju u vanbolničkim uvjetima, radno i socijalno (36). Svakako tome doprinose sve bolji i moderniji lijekovi, sa sve manje neželjenih nuspojava, koje pacijenti lakše podnose i imaju manje otpora spram istih.
Primjena dugodjelujućih antipsihtika u našoj klinici upućuju na pozitivan stav prema tom tipu terapije, s ciljem postizanja kvalitetnog i dugogodišnjeg oporavka pacijenata koji boluju od psihotičnih poremećaja (37). Prikazujem i jednog bolesnika koji je u terapiji imao dugodjelujući antipsihotik. Nakon inicijalne procjene kliničkog stanja bolesnika kod prijama očekivali smo samo parcijalni oporavak. Činjenica je da je pacijent postigao značajno bolji oporavak od očekivanog jer smo uz primijenjeni antipsihotik uveli trenutne nabolje terapeutske prakse u našoj bolnici kako bi podigli njegovu kvalitetu života i zadovoljstvo. Uz višegodišnju remisiju uspio se oženiti, ima dvoje djece, zaposlen je, uredio je stambeni prostor gdje živi sa svojom obitelji. Kad procjenjujem njegovu današnju kvalitetu života, taj se pacijent nalazi na više nego zadovoljavajućem stupnju socijalnog, radnog, obiteljskog i emocionalnog funkcioniranja.
Dugodjelujući antipsihotici svakako će omogućiti poboljšanje terapijske suradljivosti, značajno duže trajanje remisije koja je sama po sebi lječidbena i poboljšanje općeg funkcioniranja, kako u psihičkom tako i fizičkom i socijalnom smislu (7, 20, 30, 37). Iskustvo je pokazalo de se vremenom uspijeva reducirati ostala konkomitantna terapija u većem broju slučajeva, što je pacijentima bitno za podizanje kvalitete života (37, 38).
Tijekom cijelog životnog vijeka, psihičko zdravlje je jedan od najvažnijih aspekata kvalitete života. Mentalni poremećaji ne predstavljaju samo poremećaj mozga nego odražavaju kompleksnost interakcija između biloških, psiholoških i socijalnih faktora o čemu ovisi nastanak, početak, tijek i ishod bolesti (2).
Većina pacijenta koji boluju od psihotičnih poremećaja liječi se do kraja svoga života, tako da je pitanje njihove kvalitete života u kontinuiranom središtu istraživanja psihijatara i ostalih stručnjaka koji se njima bave. Provođenje metoda sveobuhvatnog liječenja kroz biopsihosocijalne metotode liječenja uz redukcije dugotrajnih hospitalizacija, djelovanje na prevenciju i smanjenje stigmatizacije, rana intervencija uz što kvalitetniju radnu i socijalnu integraciju osoba oboljelih od psihotičnih poremećaja, izuzetno su važni za razvoj učinkovitih intervencija kod oboljelih od psihotičnog poremećaja .
Uspjeh liječenja pacijenata koji boluju od psihotičnih poremećaja procjenjuje se na kraju kroz njegovo socijalno funkcioniranje koje predstavlja važnu dimenziju u procjeni kvalitete života.
Adekvatna psihofarmakoterapija omogućuje pacijentima brži i kvalitetniji oporavak neophodan za provođenje psihosocijalne rehabilitacije koja im pruža mogućnost dostizanja optimalne razine neovisnog funkcioniranja u zajednici.
Načela psihijatrijske rehabilitacije uključuju vjerovanje da svaka osoba koja boluje od psihotičnog poremećaja ima potencijal za osnaživanje i oporavak (2).
NPS-HR-NP-00095
