Tijekom svih razdoblja razvitka ljudske civilizacije, a sukladno tome i medicine, primjenjivani su najrazličitiji postupci liječenja ozljeda ljudskog tijela, od konzervativnih do operacijskih. Dok su nekad ratovi i elementarne nepogode bili velikim dijelom glavni uzrok ozljeda, danas to možemo reći za prometne nezgode. Suvremena medicina uvrštava ozlijeđene među najviše ugrožene bolesnike, kojima moramo posvetiti svu pažnju i osigurati im najbolju medicinsku pomoć. U liječenju takvog ozljeđenika potreban je timski rad koji uključuje ne samo traumatologe već i niz drugih specijalista.

Međunarodno udruženje za prometnu medicinu (International Association for Accident and Traffic Medicine) objavilo je 1984.g. u Stockholmu kako godišnje na cestama svijeta u prometnim nezgodama strada oko 15,000.000 ljudi, od toga oko 300.000 smrtno. S obzirom da se broj unesrećenih iz godine u godinu povećavao, prema procjeni istog udruženja, tijekom zadnja dva desetljeća tekućeg stoljeća u prometu je ozlijeđeno oko 350,000.000 stanovnika svijeta uz blizu 6,000.000 poginulih. U Hrvatskoj je krajem 90-ih godina registrirano godišnje oko 1500 poginulih te oko 20.000 lakše i teže ozlijeđenih u prometnim nezgodama.

Raskid normalnih veza u tijelu čovjeka nastaje u prometu zbog djelovanja izvanredno velikih sila, što se pojavljuju na nekim mjestima veza između čovjeka i vozila u razdoblju sudara ili bilo kakvog drugog oblika razaranja vozila.

Iz literature koja se odnosi na stradanja u cestovnom prometu, u pogledu djelovanja promjenljivih sila na čovjeka, najvažnije je za ocjenu mogućih oštećenja uvažiti sljedeće parametre:

• vremensko razdoblje u kojem se dosegne maksimalno ubrzanje odnosno usporenje

• srednja vrijednost ubrzanja ili usporenja

• trajanje ubrzanja (kraće ubrzanje manje ozljede)

• gradijent ubrzanja (što je manji, to povoljnije za čovjeka)

• mjesto na kojem djeluje sila ili sile

• mase i brzine tijela što su sudjelovale u sudaru,

• radi li se o koncentriranoj ili rasprostrtoj sili po nekoj površini

• utvrđivanje mehaničkog rada sile i njezine brzine djelovanja (snage), odakle proistječe veličina djelujuće energije

• odziv organizma na širenja vala deformacija nastalog udarom.

U mnoštvu spomenutih čimbenika ostaje nam u svakom pojedinom primjeru ozlijeđene osobe niz nepoznanica u prosudbi mehanizma ozljede. Uz navedene parametre, svakako treba uzeti u obzir i životnu dob, spol i položaj stradalnika u momentu stradavanja. Tablicama 1 i 2 prikazana je učestalost ozljeda u prometu za sve sudionike u prometu i posebno za pješake. Kako se iz prikaza vidi, postoci su pretežno jednaki, a to je slučaj i s ostalim sudionicima. Najveća frekvencija ozljeđivanja je glava sudionika, a potom ekstremiteti. Slijedi primjer mogućih posljedica po vozača osobnog automobila u izravnom sudaru s prednje strane. Na slici 1 prikazano je u nekoliko faza slika relativnog gibanja čovjeka prema vozilu. Glava i donji ekstremiteti izloženi su izravnim djelovanjima udarnih sila. Kada je riječ o donjim ekstremitetima, onda je očevidno da će lomovi nastati uslijed tlačnih sila. Takve lomove prepoznajemo po obliku lomne pukotine. Na slikama 2 i 3 prikazani su tipični izgledi lomova koji nastaju sabijanjem i mogućom torzijom.

Traumatiziranje po dijelovima tijela svih sudionika u prometu :
Glava i vrat 39%. Thorax i abdomen 18,7%. Gornji ekstremiteti 16,4%. Donji ekstremiteti 22,1%li> Nepoznato 3,8%.

Klasifikacija ozljeda

Biomehanički je posebno zanimljivo proučavanje lomova što se pojavljuju na glavi, kao i poznata ozljeda trzajnog gibanja glave i vrata (whiplash) u primjeru udara u vozilo sa stražnje strane. Ozljede glave i mozga (OGM) (kraniocerebralne ozljede, head injuries, Schädelhirn Verletzungen ) najčešće se definiraju kao oštećenja uzrokovana djelovanjem mehaničke sile. Tako definirane OGM mogu nastati na tri načina: 1. glava se kreće i udara u prepreku (akceleracijsko-deceleracijske ozljede), 2. glava miruje, kreće se predmet koji uzrokuje ozljedu, i 3. glava se nalazi između dvije točke koje se približavaju (gnječenje). Klasifikacija OGM zavisi od kriterija za klasifikaciju.

Traumatiziranje pješaka po dijelovima tijela:
Glava i vrat 40,6% Thorax i abdomen 15,0% Gornji ekstremiteti 14,5% Donji ekstremiteti 25,9% Nepoznato 4,0%

 

U kliničkom radu najvažnija je klasifikacija prema težini ozljede. Težina ozljede danas se najčešće procjenjuje prema Glasgowskoj ljestvici kome (Glasgow Coma Scal, GCS)(Tablica 3). Koma se prema GCS definira kao stanje u kojem bolesnik ne otvara oči, ne izgovara razumljive riječi i ne izvršava naloge. Prema tome ispituju se tri funkcije: otvaranje očiju, govor i motorika i procjenjuje kao što je navedeno u tablici 3. Prema težini razlikuju se blage ozljede (GCS 15-13) umjerene (GCS 12-9) i teške (GCS 8-3). Tablica 3.Glasgow Coma Scale, Teasdale i Jennett, Lancet, 1974.

Broj bodova - Otvaranje očiju /Verbalni odgovor /Motorički odgovor
6 izvršava nalog 5 orijentiran lokalizira bol 4 spontano konfuzan povlači na bol 3 na poziv nepovezane riječi fleksija (dekortikacija) 2 na bol neartikulirane riječi ekstenzija (decerebracija) 1 ne otvara ne odgovara ne odgovara

Ozljede kralježnice

Ozljede kralježnice u prometu su sve učestalije i prate porast prometa. Gotovo 50% svih ozljeda kralježnice nastaje u prometu. Ozljede kralježnice mogu biti praćene ozljedama leđne moždine uz kompletan ili inkompletan ispad motorike i osjeta. Ove ozljede mogu imati za posljedicu trajni invaliditet i ponekad mogu završiti smrtno, osobito kod visokih ozljeda vratne kralježnice. Ozljede kralježnice često su kombinirane s ozljedama drugih dijelova tijela, odnosno kod politraumatiziranih bolesnika. Kod ozljeđenika s kraniocerebralnom ozljedom i gubitkom svijesti treba misliti na mogućnost ozljede kralježnice.

Ozljede prsnog koše

Ozljede prsnoga koša po svojoj učestalosti zauzimaju četvrto mjesto. Visoka smrtnost, a često i komplikacije s visokim postotkom invaliditeta izazvane su ozljedama vitalnih organa prsnoga koša. One su često udružene s ozljedama drugih lokalizacija, jer se sile koje djeluju na prsni koš šire i na druge organe, što je posebice izraženo kod tupih ozljeda prsnoga koša. U mirnodopskim uvjetima najčešći su uzroci prometne nesreće (do 70%), dok su ostali uzroci znatno rjeđi.

Ozljede trbušnih organa

Ozljede trbušnih organa nalaze se, kao uzrok smrtnog ishoda, na trećem mjestu, odmah iza cerebralnih i torakalnih trauma (naravno, izraženo u postotcima).

Ozljede lokomotornog sustava

Ozljede na lokomotornom aparatu koje nastanu u prometnim nezgodama zauzimaju značajno mjesto u traumatologiji. U bolnički liječenih ozljeđenika u prometu ozljede ekstremiteta zastupljene su u 35-40% slučajeva, slično kao i ozljede glave i vrata. Pri ozljedi lokomotornog organa, uz ozljede na koštanim dijelovima, vrlo su česta oštećenja kože, mekih tkiva, krvnih žila, živaca, pa je liječenje tih ozljeda vrlo kompleksno. Ozljede koje nastanu u tim nezgodama vrlo su često u sklopu politraume. Ako imamo pred sobom politraumatiziranog pacijenta, treba pravilno indicirati redoslijed zbrinjavanja i prvo riješiti dominantnu ozljedu, tj. onu koja neposredno ugrožava pacijentov život, a nakon nje u istoj anesteziji i prema unaprijed određenom algoritmu dolaze na red ostale traume.

Stradavanje u prometu nosi obilježja potencijalne životne opasnosti i invaliditeta, osobne krivnje i odgovornosti za stradavanje druge osobe ili materijalnu štetu. Često predstavlja događaj bez mogućnosti kontrole i utjecaja.

Psihičke reakcije na nesreću

Prometna nesreća predstavlja stresogeni događaj za sudionike nesreće. Intenzitet stresogenog djelovanja ovisi o čimbenicima vezanim za nesreću. U vezi s prometnom nesrećom javljaju se psihičke reakcije, individualno različite po kvaliteti i duljini trajanja. Učestalost prometnih nesreća u suvremenom svijetu uključuje i veći rizik od psihičkih poremećaja povezanih s traumama. Psihički se poremećaji mogu pojaviti kao poremećaji povezani sa stresnom reakcijom koju je prouzročila prometna nesreća i kao psihički poremećaji povezani s tjelesnim ozljedama. Bitno je spomenuti da psihički poremećaj ponekad može trajati i nakon sanacije tjelesne ozljede, te može pratiti liječenje, rehabilitaciju i prilagodbu na invaliditet (psihosomatski poremećaj). Isto tako, psihički poremećaj povezan s nesrećom, može nastati i bez tjelesne ozljede, kao stresna reakcija na izuzetno tešku nesreću (posttraumatski stresni poremećaj). Psihički poremećaji, povezani s prometnom nesrećom, često su povezivani s ostvarivanjem dobiti ili rente (npr. novčane kompenzacije), pa je prvi 'dijagnostičar' psihičkog poremećaja postao odvjetnik, koji indicira psihijatrijsku evaluaciju. Suvremena istraživanja pokazuju da psihički poremećaji koji se pojavljuju u vezi s prometnim nesrećama mogu također biti trajni i uzrokovati kroničnu onesposobljenost. Emocionalne reakcije: šok, nevjerica, ljutnja, bijes, užasnutost, krivnja, žalovanje, osjetljivost, iritabilnost, bespomoćnost, anksioznost, depresivno raspoloženje, tuga, gađenje, neprijateljstvo, očaj, strah od odbacivanja, strah od samoće, nizak prag tolerancije uz osjećaje ljutnje i razdražljivosti.

Kognitivne reakcije:

poremećaj koncentracije, zbunjenost, samopredbacivanje, dezorijentacija, intruzivne misli, smanjeno samopoštovanje, smanjena učinkovitkost, strah od gubitka kontrole, strah od ponovne traumatizacije.

Biološke reakcije:

umor, pospanost, nesanica, noćne more, stanje pretjerane pobuđenosti, psihosomatske tegobe.

Bihevioralne :

izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje vožnje, mjesta nesreće), otuđenost, socijalno povlačenje, teškoće u odnosima s drugim ljudima, ovisničko ponašanje, provokativno ponašanje.

Traumatski događaj, pa tako i prometna trauma, može izazvati cijeli niz psihičkih reakcija. Psihičke reakcije na nesreću mogu se javiti neposredno nakon traumatskog događaja, ili kasnije. Neposredne reakcije, prilikom suočenja s traumatskim događajem (npr. teška fizička ozljeda, nesreće s velikim brojem mrtvih i ranjenih, pogibija nekog bliskog) mogu biti osjećaji užasa, bespomoćnosti i beznađa, te reakcije poput nekontroliranog bijega i panike. Postupno se mogu javiti i druge reakcije praćene visokom anksioznošću, ružnim snovima o traumatskom događaju, intruzivnim mislima, izbjegavanje podsjećanja na traumatsko iskustvo, depresivno raspoloženje, dr.

Kratkotrajni simptomi, koji nemaju negativan utjecaj na socijalno i radno funkcioniranje osobe i ne utječu na prilagodbu osobe na situaciju poslije traumatskog događaja, smatraju se normalnim odgovorom osobe na nenormalan događaj. U nekim se slučajevima može razviti psihički poremećaj koji zahtijeva psihijatrijsko liječenje. Ukoliko je poremećaj duljeg trajanja i jačeg intenziteta, može dovesti do parcijalne ili potpune socijalne, radne i obiteljske onesposobljenosti osobe.

Literatura:

Cooper R.P.: Head Injury, Williams & Wilkins, Baltimor 1987.
Čović M., Zečević D.: Vještaćenja u cestovnom prometu, Informator, Zagreb 1987.
Dovžak Bajs I. i suradnici: Prometni traumatizam, Medicinska naklada, Zagreb, 2002.
Greenberg M.S.: Head trauma, u:Greenber, M.S. Handbook of Neurosurgery, Greenberg Graphics, Inc. Lakeland 1997.
Jelčić I. i suradnici: Medicina prometa, Multigraf, Zagreb 1985.
Muftić O.: Mehanika živih sustava, Tehnička enciklopedija, svezak VIII, 1984.