Medicinske odluke vezane uz dijagnozu, plan dijagnostičkih pretraga i posljedično tome farmakološko liječenje u djece djelomično su vezane uz očitanje mjerenja tjelesne temperature. U pedijatriji je rektalno mjerenje zlatni standard jer odražava središnju temperaturu tijela, no ono ima dosta negativnosti, kao što su nelagoda, emocionalni distres i vrlo rijetke, ali potencijalno moguće komplikacije kao što su perforacija ili prijenos mikroorganizama. U jednom sistematskom preglednom članku, aksilarno umjesto rektalnog mjerenja, rezultiralo je razlikom od 0.85°C (−0.2°C to 1.9°C). U pokušaju da se izbjegnu negativnosti povezane s rektalnim mjerenjem, uvedeni su razni drugi uređaji i manje invazivne metode, uključujući mjerenje temperature u uhu, mjerenje uz pomoć infracrvenog skeniranja kože ili mjerenja infracrvenog zračenja temporalne arterije.

Popularna alternativna rektalnom mjerenju je mjerenje temperature u uhu skeniranjem bubnjića. Tim se uređajima uz pomoć sonde senzora mjeri količina infracrvenog zračenja koje proizvodi bubnjić, a bubnjić dijeli opskrbu krvlju s hipotalamusom, termoregulacijskim centrom tijela. Međutim, ovaj način mjerenja zahtjeva ispravnu primjenu uređaja i pristup bubnjiću; sonda se mora postaviti u vanjski slušni kanal pod određenim kutom prema bubnjiću, što je dosta teško u mlade dojenčadi ili u slučajevima sumnje na upalu srednjeg uha. Međutim, ova je metoda doista dobro validirana, npr. u pacijenata koji su sedirani ili anestezirani. Termometar koji mjeri infracrveno zračenje tijela na koži koje još je jedan od alternativnih alata za mjerenje temperature kod kojeg sonda mjeri količinu emitiranog infracrvenog zračenja i to bez direktnog kontakta s djetetom, što je prednost jer nema rizika od prijenosa infekcije ili buđenja djeteta. Treća metoda je mjerenje infracrvenog zračenja temporalne arterije kod koje se temperatura registrira sporim skeniranjem čela u području temporalne arterije i iza uha bez direktnog kontakta s kožom. Na taj način termometar mjeri prirodno emitirano infracrvenog zračenje iz opskrbnog područja temporalne arterije.

Nekoliko usporednih studija termometara koje su do sada objavljene provedene su ili u sediranih bolesnika ili u specifičnim pedijatrijskim populacijama i najčešće su uspoređivale samo 2 uređaja. Nedostaju studije koje bi istovremeno uspoređivale razne dostupne alate za mjerenje tjelesne temperature u heterogenoj skupini hospitalizirane djece.

Belgijski su autori nove studije objavljene u časopisu Current Therapeutic Research, proveli istraživanje kako bi evaluirali točnost i performanse 3 novija alata za mjerenje tjelesne temperature (mjerenje u uhu, mjerenje infracrvenog zračenja temporalne arterije i mjerenje infracrvenog zračenja tijela na koži) i usporedili ih sa zlatnim standardom – rektalnim mjerenjem, i to u realnom kliničkom okruženju pedijatrijske bolnice.

U opservacijsku studiju su uključili 294 djece (medijan dobi = 3.2 god, raspon = 0.02–17 god). U usporedbi s rektalnim mjerenjem, srednja razlika temperature je bila 0.49°C (mjerenje u uhu; P < 0,0001), 0,34°C (infracrveno skeniranje kože; p < 0,0001), odnosno 0°C (skeniranje temporalne arterije; p = 0,9288). Vizualna inspekcija grafičkog prikaza pokazala je da su svi alati precijenili temperaturu pri nižim vrijednostima i podcijenili ju pri višim vrijednostima, što je rezultiralo osjetljivošću od 22%-41% i specifičnošću od 98% -100% za rektalne temperature iznad 38°C.

U zaključku studije navodi se da su svi alati za mjerenje tjelesne temperature u usporedbi s rektalnim mjerenjem podbacili; odstupanje je bilo najmanje uz mjerenje infracrvenog zračenja temporalne arterije, ali sve neinvazivne tehnike precijenile su nižu i podcijenile višu temperaturu u usporedbi s onom izmjerenom rektalno. Zdravstveni radnici trebali bi biti svjesni ovih razlika u mjerenju tjelesne temperature. U ovoj studiji mjerenje infracrvenog zračenja temporalne arterije pokazalo se drugim najboljim načinom za mjerenje tjelesne temperature u djece, iako ne idealnim.