Tri mjeseca nakon liječenja u jedinicama intenzivnog liječenja 149 od 406 (37%) preživjelih bolesnika imalo je barem blagi oblik depresije, a 12 mjeseci nakon intenzivnog liječenja depresija je bila prisutna u 116 od 347 (33%) preživjelih bolesnika. Simptomi su bili učestali i u pojedinaca bez povijesti depresije. U većine se depresija očitovala tjelesnim simptomima (npr. slabost, umor, slabljenje apetita), dok su kognitivni i afektivni simptomi bili slabije zastupljeni.

Istraživanje je zabilježilo veliku učestalost nesposobnosti funkcioniranja u osnovnim aktivnostima svakodnevnog života, kao što su samostalno hranjenje, oblačenje i održavanje higijene (32% bolesnika nakon 3 mjeseca i 27% nakon 12 mjeseci).

Samo 7% bolesnika imalo je simptome posttraumatskog stresnog poremećaja.

Rezultati istraživanja pokazuju da je vjerojatnost razvoja depresije 3 puta veća u bolesnika liječenih u JIL-u u odnosu na prosječnu odraslu osobu. Također, depresija je u ovih bolesnika 4 puta češća od PTSP-a.

Vodeći autor studije, dr.James Jackson, napominje da se sredstva trebaju preusmjeriti prema zbrinjavanju depresije kod bolesnika liječenih u JIL-u, a da pozornost posebno treba obratiti na prevenciju i liječenje tjelesnih simptoma depresije.

U ovoj prospektivnoj kohortnoj studiji istraživači su pratili 821 bolesnika liječenih u JIL-u zbog respiratornog zatajenja ili šoka. Specifičnim testovima je određena učestalost depresije,  PTSP-a i funkcionalne nesposobnosti među preživjelima, 3 i 12 mjeseci nakon provedenog liječenja.