Maninder K. Kahlon s Medicinskog fakulteta Dell na Sveučilištu Texas u Austinu i njegovi suradnici ispitali su učinkovitost angažmana nemedicinskog osoblja koji su u teleolfonskom razgovoru empatičnim pristupom nastojali poboljšati glikemiju kod osoba sa šećrnom bolesti tipa 2. Radilo se o paralelnoj randomiziranoj studiji koja je uključivala 260 bolesnika s nekontroliranim dijabetesom. Pacijenti koji su raspoređeni u intervencijsku skupinu tijekom 6 mjeseci su imali empatične telefonske pozive s nemedicinskim osobljem koje je angažirano u zajednici, dok su sudionici u kontrolnoj skupini imali uobičajenu njegu.

Istraživači su otkrili da su nakon šest mjeseci sudionici u intervencijskoj skupini imali značajno srednje smanjenje razine hemoglobina A1c (s 10,0 na 9,3 %) u usporedbi s kontrolnom skupinom (s 9,8 na 9,7 %). Promjena razine hemoglobina A1c za pojedinu osobu bila je -0,7 za intervencijsku odnosno 0,02 %  za kontrolnu skupinu. Za podskupinu s rezultatom 5 ili više u Upitniku o zdravlju pacijenata (PHQ-9) na početku (pacijenti s osnovnim rizikom od depresije), promjena hemoglobina A1c kod iste osobe bila je -1,1 u intervencijskoj i 0,1 % u kontrolnoj skupini, dok su za podskupinu s rezultatom PHQ-9 manjim od 5, odgovarajuće promjene bile -0,4 u ispitivanoj i -0,02 % u kontrolnoj skupini. Nakon šest mjeseci, 91,7 % sudionika izjavilo je da je program bio vrlo koristan ili iznimno koristan.

Autori su istaknuli da bi ovakva vrsta empatičnog telefonskog razgovora koju provodi nemedicinsko osoblje u zajednici mogla dati bolje ishode u liječenju bolesnika slabijeg imovinskog stanja.