Što je "neprikladno" u antidiurezi kod sindroma neprikladnog izlučivanja antidiuretskog hormona (SIAD)?

Sindrom neprikladnog izlučivanja antidiuretskog hormona razvija se kada hipofiza pod određenim neprikladnim uvjetima oslobodi preveliku količinu antidiuretskog hormona (vazopresin) i na taj način dovodi do zadržavanja vode u organizmu i snižavanja razine natrija u krvi.

Razina natrija u serumu odgovara omjeru sadržaja osmotski aktivnog natrija i kalija prema ukupnoj vodi u tijelu. Hiponatrijemija obično odražava višak vode u odnosu na te tjelesne katione, što je najčešće posljedica poremećaja koji ometaju izlučivanje vode bez elektrolita putem bubrega (akvareza). Poremećena akvareza uvelike ovisi o povećanom izlučivanju arginin vazopresina, antidiuretskog hormona, koji aktivira receptor vazopresina 2 u sabirnom kanaliću nefrona, potičući tako zadržavanje vode.

U hiponatrijemiji koja je povezana s hipovolemijom i određenim hipervolemijskim poremećajima (npr. zatajivanje srca), zadržavanje vode je potaknuto otpuštanjem vazopresina uzrokovanim smanjenim volumenom arterijske krvi. Nasuprot tome, kod SIAD-a, euvolemijskog poremećaja, lučenje antidiuretskog hormona događa se u odsutnosti osmotskih i hemodinamskih podražaja (pa se antidiureza stoga smatra "neprikladnom").

Hiponatremija nastaje kada tijelo sadrži premalo natrija u odnosu na količinu tekućine koju sadrži. Tijelo može imati preveliku, premalu ili normalnu količinu tekućine. U svim slučajevima, međutim, koncentracija natrija se razrjeđuje. Na primjer, osobe s teškim povraćanjem ili proljevom gube natrij. Ako se gubitak tekućine nadoknađuje samo vodom, natrij se razrjeđuje.

Poremećaji poput bolesti bubrega, ciroze, i zastoja srca, mogu uzrokovati zadržavanje natrija i tekućine u tijelu. Često tijelo zadržava više tekućine nego natrija što znači da je koncentracija natrija razrijeđena.

Koja su neka od stanja povezana sa SIAD-om?

Uzroci SIAD-a su brojni. Glavne kategorije i njihova relativna učestalost povezana sa SIAD-om uključena u Registar hiponatremije su: rak (24%), određeni lijekovi (18%), plućna stanja (11%) i poremećaji CNS-a (9%). Dodatni uzroci su vježbanje, bol, stres, teška mučnina, postoperativno stanje i, rijetko, varijante pojačane funkcije gena koji kodira receptor vazopresina 2 (kod nefrogenog SIAD-a). Često je kod bolesnika prisutno više od jednog uzroka. Antidepresivi mogu uzrokovati SIAD i to osobito kod starijih žena s kaheksijom. Uzrok nije identificiran u 17 do 60% bolesnika sa SIAD-om, ovisno o opsegu evaluacije i dobi bolesnika.

Kako se dijagnosticira SIAD?

Dijagnoza SIAD-a zahtijeva kliničku potvrdu euvolemijske hipotonične hiponatrijemije. S obzirom na nisku osjetljivost i specifičnost fizikalnog pregleda u procjeni statusa volumena, europske smjernice daju prioritet mjerenju osmolalnosti urina i natrija. Ispitivanja urina koja pokazuju natriurezu (natrij >30 mmol/L) i neodgovarajuću koncentraciju (osmolalnost >100 mOsm po kilogramu vode) u skladu su sa SIAD-om. Međutim, dijagnosticiranje SIAD-a zahtijeva isključivanje sekundarne adrenalne insuficijencije i teške hipotireoze. U praksi se često izostavljaju potrebne pretrage seruma i urina za dijagnozu što je potvrđeno analizom registra hiponatremije u kojem se utvrdilo da su testovi bili završeni u samo 21% pacijenata kod kojih je dijagnosticiran SIAD.

Što se koristi za vanbolničko liječenje SIAD-a?

Manje od 5% bolesnika s hiponatrijemijom ima dovoljno teške simptome da im je potrebno hitno liječenje. Za većinu pacijenata liječenje je usmjereno na rješavanje temeljnog uzroka i obično se provodi ambulantno; iznimke uključuju liječenje pacijenata koji su hospitalizirani radi liječenja temeljnog uzroka hiponatrijemije ili čija je razina natrija u serumu manja od 120 mmol/L. Za liječenje pacijenata sa SIAD-om u vanbolničkim uvjetima dostupno je nekoliko terapija. Prva linija liječenja je ograničenje unosa tekućine, što je jeftino i sigurno, ali ograničene učinkovitosti. Druge terapije uključuju povećanje unosa soli, uree ili proteina, iako nedostaju podaci iz randomiziranih, slijepih studija. Tolvaptan, koji kompetitivno inhibira receptor vazopresina 2 u sabirnom kanaliću, vrlo je učinkovito terapeutsko sredstvo.

Noviji podaci podupiru potencijalnu ulogu empagliflozina, inhibitora natrijevog glukoznog kotransportera 2 koji potiče osmotsku diurezu putem glukozurije u liječenju bolesnika sa SIAD-om.