U usporedbi s općom populacijom učestalost samoubojstava statistički je značajno veća među bolesnicima podvrgnutih operaciji za 10 od 15 najsmrtonosnijih malignoma solidnih organa. Samoubojstvo je prema tome važan rizik nakon operacije raka i upozorava na potrebu za poboljšanjem pristupa skupinama za podršku i provedbom redovitih probira za bol tijekom poslijeoperacijskog razdoblja, navode Yang i sur. (Division of Thoracic Surgery, Massachusetts General Hospital, Boston, Massachusetts, SAD).

Nekoliko velikih medicinskih profesionalnih društava preporučuje probir na stres za sve bolesnike s rakom. Međutim, napori da se provede probir psihosocijalnog stresa u kliničkoj praksi uglavnom su usmjereni na medicinsku onkološku praksu, a ne na kiruršku onkološku praksu. Mnoge bolesnike u ranom stadiju raka koji se podvrgnu operaciji zbrinu kirurzi, a mnogi nikada ne posjete medicinskog onkologa.

Procjenjuje se da 6 - 38 % bolesnika razvije ozbiljne depresivne simptome nakon kirurškog liječenja, ali učestalost rizika samoubojstva tih bolesnika nije poznata. Istraživači su primijenili bazu podataka SEER da to istraže i identificirali 1,8 milijuna odraslih osoba (74 % žena; prosječna dob 62 godine) podvrgnutih operaciji raka u SAD-u od 2000. do 2016. Među njima su tijekom srednjeg praćenja od 4,6 godina 1494 (0,08 %) počinile samoubojstvo nakon operacije raka ― stopa 14,5/100 000 pacijentovih godina. Učestalost samoubojstva nakon operacije raka bila je statistički značajno veća (standardizirani omjer smrtnosti [SMR], 1,29) nego u općoj populaciji SAD-a. Statistički je bila značajno veća nakon operacije karcinoma grkljana (SMR, 4,02), usne šupljine/ždrijela (SMR, 2,43), jednjaka (SMR, 2,25), mokraćnog mjehura (SMR, 2,09), gušterače (SMR, 2,08), pluća (SMR, 1,73), želuca (SMR, 1,7), jajnika (SMR, 1,64), mozga (SMR, 1,61) i debelog crijeva/rektuma (SMR, 1,28).

Otprilike 3 % samoubojstava počinjeno je u prvom mjesecu nakon operacije raka, 21 % u prvoj godini i 50 % u prve tri godine nakon operacije. Medijan vremena od operacije do samoubojstva varirao je, ovisno o mjestu raka, u rasponu od 11,5 mjeseci za bolesnike s tumorima mozga do 78 mjeseci za bolesnice s rakom vrata maternice. Najveći rizik samoubojstva nakon operacije imali su muškarci, bijelci, i to samci ili razvedeni.

Učestalost samoubojstava bila je manja među bolesnicima s rakom sa stopom preživljenja većom od 5 godina. Za rak s 80 %-tnom stopom preživljavanja nije bilo statistički značajno povećane učestalosti samoubojstava u usporedbi s općom populacijom SAD-a. Za istaknuti je statistički značajno manji rizik samoubojstva među bolesnicima podvrgnutih adjuvantnoj radioterapiji ili kemoterapiji nego u onih bez takvog liječenja. Razlog može biti da su ti bolesnici više angažirani u liječenju raka i zbog toga što bolesnike pažljivije i češće nadzire zdravstveni tim.

Goran Augustin